Ima jedan ratni primjer, istinita anegdota, koja pokazuje da ne moraš biti dugo vani, da možeš živjeti u Bosni, Sarajevu pa da opet budeš operisan od problema običnih ljudi.
PONEDJELJAK, 17. SIJEČNJA
Danas je Željko Komšić , član Predsjedništva Bosne i Hercegovine u posjeti Vatikanu gdje ga je u audijenciji primio Papa Franjo . Mediji sa sjedištem u Sarajevu ovaj događaj stavljaju na vrh informativnih događaja. Prenosi se iz vatikanskih medija da je Papa Franjo kazao da je “Komšić dobar čovjek”. U izvještajima je naglašavano da je Papa govorio o BiH “kao državi građana i konsitutivnih naroda” .
U medijima čije je sjedište u Mostaru, odnosno Zagrebu, mnogo je više pažnje i prostora posvećeno jednom drugom današnjem diplomatskom događaju: posjeti hrvatskog ministra vanjskih poslova Gorana Grlića Radmana Rusiji i razgovoru sa tamošnjim kolegom Sergejom Lavrovom.To je za njih bila centzralna vijest, a naglasak je stavljan na tvrdnju minstra Lavrova da su Hrvati u Bosni i Hercegovni u neravnopravnom položaju. Jedan portal iz Hercegovine kritizirao je sarajevske medije da su krivotvorili izjavu Pape Franje pa naveli, navodno, tačnu izjavu sa audijencije za Komšića u kojoj se ne pominju građani, nego samo konstiruivni narodi. Sam sam zbunjen tom pristrasnom kakofonijom, zamolio sam prijatelja da mi sa talijanskog jezika prevede sve što je na službenim stranicama Vatikana napisano u posjeti Željke Komšića. Informacije o susretu Grlić- Radmana i Lavrova nisam provjeravao, on su odavno provjerene jer su sve bile prenošene iz istog centra, državne agencije Sputnjik .
ŽELJKO KOMŠIĆ I PAPA FRANJO U VATIKANU
Novinari jedne novinske kuće iz Hrvatske rade ovih dana reportažu iz BiH pa su, preneseno mi je, željeli da čuju i moje mišljenje o aktuelnoj političkoj i medijskoj sceni. Odbio sam sudjelovanje, ne zato što sam nekolegijalan, nego iz razloga što mi se činim nemogućim da bilo je bilo kakav sud, osobno mišljenje o ovom košmaru može približiti nekome ko ovdje ne živi, i ne osjeća nepsoredno, na dnevnoj bazi, šta se oko nas i sa nama dešava.
Kako i čime objasniti da hrvatski mediji cenzuriraju i ignoriraju Papu Franju, a slave i citiraju ruskog ministra vanjskih poslova? Ko će razmjeti da sarajevski, probosanski mediji kritziraju turskog predsjednika Erdogana, a da ga od “političkog Sarajeva” svom snagom brani Dodikova državna televizija? Kako objasniti da u banjalučkim medijima slave i hvale Zorana Milanovića i Erdogana, ali zato sve otvorenije kritiziraju Aleksandra Vučića zbog njegovog “kapitulantskog” pritiiska na Dodika?
I o kakvoj onda mi političkoj i medijskoj sceni govorimo, ova šizofrena podvojnost je posao i izazov za medicinsku stuku, psihijatre i patologe, a ne za poltičke analitičare i novinske komentatore.
UTORAK, 18. JANUAR
Turski predsjednik Recep Tayip Erdogan uključio se ponovo u rješenje bosanskohercegovačke političke krize i to u trenutku kada je bio najnepotrebniji! Dok Sjedinjene Američke Države pripremaju objavu novih sankcija političarima koji, po njihovom mišljenju, potkopavaju dejtonski sporazum, integritet i suverenitet BiH, dok se sličan paket kazni priprema i u EU, a pojedine velike zemlje poput Njemačke i Velike Britanije najavljuju samostalne akcije protiv Milorada Dodika, turski lider primio je u posjet srbijanskoga kolegu Aleksandra Vučića. Vučić je u Tursku otišao prilično izranjavan nepovoljnim slijedom događaja na vlastitom poltičkom terenu, osobito gotovo nestvarno lošim rezultima referenduma na kojem su građani Srbije glasali o ustavnim promjenama u sferi pravosuđa. Taj je je referendum bio provjera povjerenja građana u Vučića , a njegovi rezultati, gdje je 30 posto od trećine izašlih građana glasalo protiv, su alarmaatntni za vlast. Vučić, također, u neugodnom predizbornom tajmingu kapitulira pred up**nim ekološkim aktivistima i odustaje od poslova sa fitmom Rio Tinto sa kojom je imao megalomanske planove. Susret sa Erdoganom, uz najviše državne počasti, mogao mu je donekle zaliječiti rane od udaraca poltičkih protivnika kod kuće u Srbiji.
Erdogan je tokom susreta sa Vučićem aktuelizirao pomalo zaboravljeni plan prema kojem bi on, Vučić i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović okupili lidere nacionalnih stranaka u BiH, Bakira izetebgovića, Dragana Čovića i Milorada Dodika i zajednički poradili na svima prihvatljivom rješenju za političku krizu u BiH. Vučić je prihvatio priledlog, Dodik je bio oduševljen, Milanović se zajedno sa Čovićem suglasio, a Bakir Izetbegović rekao da će umjesto njega kao stranačkog lidera pregovovarati insitucije.
Turski je predsjednik, poput svih autokrata, jako osjetljiv kada mu se neko miješa u državničke poslove. Vlastitu opoziciju učas proglašava neprijateljima i teroristima, hapsi i osuđuje na drakonske kazne. Nekoliko ambasadora stranih država koji su nedavno neoprezno kritizirali galopirajuću inflaciju, proglasio je nepoželjnim, i umalo protjerao iz Turske. Zašto te standarde/adete moćni turski autokrata ne primjenjuje prema drugim državama i ostavi ih pošteđenih od svojih svojim neootomasnkih, panislamističkih tlapnji I ambicija.
Je li neko ovlastio Erdogana, službeno I insitucionalno, da pregovara u ime Bošnjaka u budućnosti njihove zemlje. Ako jeste, ko ga je, kako i kada ovlastio da to radi. Ako se poziva na onaj patetični gest Alije Izetbegovića koji mu je na samrti, navodno, došapnuo da mu ostavlja Bosnu u amanet, onda mora znati da se u modernim državama, kakva je i postkemalistička Turska, ostavljanje države na milost i nemilost strancima tretira i sankcionira kao čin veleizdaje.
Šta tačno brani i zagovara Erdogan, kada govori da brani i zagovara Bosnu I Hercegovinu? Šta tačno voli kada kaže da mu je Bosna u srcu. Po svemu što demonstrira posljednjih godina, turski predsjendik voli, najviše zagovara i brani sebe i svoje ambicije i namjesnike na terenu koji bespogovorno, uz lijepe nadoknade i sočne privilelegije provode. On voli i podržava vazalsku, poltronsku političku i vjersku strukturu okupljenu oko njegovog kuma Bakira Izetbegovića i ostale kumčadi. Politička filozofija, autoritarni metodi vladanja Recepa Tayiopa Erdogana definitivno ne mogu biti faktor integriranja Bosne I Hercegovine, ali mogu itekako njene dalje razgradnje. Njegovo razumijevanje za Dodika je objašnjivo, kao što su razumljive njegove simpatije za druge autokratske nacinaliste, poput Orbana, Milanovića, Janše, Vučića i na kraju Vladimira Putina. On zna da u normalnoj, pristojnoj, desekularizirano Bosni i Hercegovinji nestaje potreba za poltičarima poput njegovog kuma Izetbegovića, a samim tim i za njegovim starateljem.
VUČIĆ I ERDOGAN U ANKARI
“Zašto dovodite Erdogana u Sarajevo da se odatle svađa sa Evropskom Unijom?” pitala je Anglea Merkel skoro prije četiri godine Bakira Izetbegovića uoči predizbornog nastupa turskog lidera u sarjevskoj Zetri. Tadašnji član Predsjedništva BiH je nešto neuvjeljivo promrmljao. Možda su Izetbegović, njegova familija i bliski suradnici, ako ih više uopće ima, vidjeli neke fajde od tog političkog teferiča, ali su akcije demokratske, jedinstvene, evropske BiH nakon njega vrtoglavo pale, i jos se uvijek nalaze u slobodnom padu.
SRIJEDA, 19. JANUAR
Ove će se godine navršiti trideset godina otkako je Bisera Turković započela svoju do danas neprekinutu diplomatsku karijeru. Prvo diplomatska destinacija bila joj je Hrvatska gdje je imenovana za ambasadoricu. Prije toga bila je direktorica Televizije Hayat za koji nikada nije ustanovljeno kojim je I čijim parama neposredno uoči rata pokrenuta. Nakon Hrvatske, ređale su se ambasade i diplomatska predstavništva, Mađarska, Sjedinjene Američke Države, Austrija, Katar… Tokom tridesetak godina Bisera Turković teško da je uspjela sakupiti više od pet-šest godina boravka u BiH, uglavnom je Sarajevo bila prolazna, privremena čekaonica za neku novu diplomatsku sinekuru. Moglo bi se to reći i za njenu djecu, dvojicu sinova i kćerku, koji u različitim aranžmanima, najčešćeo trošku građana BiH, imaju inozemne karijere. Također, ne zna se mnogo ni o dijelu biografije Bisere Turković prije dolaska u Sarajevo iz Australije u kojoj je živjela nekoliko godina sa porodicom. Zapravo je malo osoba koje su pristutne na javnoj i poltičkoj sceni o kojima se zna tako malo, tako površno kao što je minsitrica vanjskih poslova BiH. Jedan mi je visoki policijski dužnosnik koji je tokom rata preko Zagreba putovao u opkoljeni Bihać kleo da je u podrumu ambasade BiH u koji ga je uvela ambasaorica Turković da bi mu razmijenila američke dolare u njemačke marke video više novca nego i u jednom nastavku Okeanovih 11, 12, 13.
Je li ta činjenica da je u posljednje četiri decenije aktuelna ministrica vanjskih poslova provela skoro zanemariv vremensmki period u BiH, otupila njenu socijalnu osjetčjivost, kakvu je danas oholo demonstrirala na televiziji Hajat, čija je, rekoh, bila prva direktorica voljom vođa Stranke demokratske akcije? Potvrđuje li se na grub način narodna mudrost da je on što je udaljenoi o očiju, daleko i od srca.
Podsjećam, odgovarajući na pitanje o odlasku mladih, općem siromaštvu i letargiji u društvu ,Turković je odgovorila”: “Niko nema pravo da bude umoran od borbe za državu. Pomalo smo razmaženi. U Sarajevu za razliku od Amerike još uvijek nema šatora za beskućnike. Imamo teških slučajeva, ne treba zatvarati oči, ali veliki procenat našeg naroda može sastaviti kraj sa krajem. Kvalitet socijalnog života u BiH je na visokom nivou”.
Premda mislim da bi bilo mnogo produktivnije da su neke druge Turkovićkine izjave podigle građanima tlak i živac i uznemirile javnost, poput njenog obećanja ruskom ministru Lavrovu da može mod mile volje otvarati kakve god želi kulturne i huimanitarne.. centre po BiH, ipak ću se i sam priključiti širokom pokretu ljudi zgroženih ovakvom bahatom demagogijom. Nije ta neuviđavnost uzrokovana samo dugogodišnjom geografskom i fizičkom odvojenošću od ovih prostora, ona je dobrim dijelom posljedica statusne, socijalne, klasne distanciranosti jedne moćne nemislosrdne poltilčke elite od najširih slojeva građana. Ne samo da što je daleko od očiju udaljeno I od srca, nego važi I druga mudrost, da sit gladnom ne vjeruje. Bisera Turković vjerovatno zaista ne zna nikoga ko sastavlja kraj sa krajem, u zemlji u kojoj barem polpvina ljudi žive ispod socijalnog i egzistencijalnog minimuma. To je zato što ne postoji način da to sazna, ona se fukcionalno i komunikcijski ni ne može ni tangentalno očešati o sirotinju raju.
BISERA TURKOVIĆ NA HAYAT TV
Ima jedan ratni primjer, isitnita anegdota, koja pokazuje da ne moraš biti dugo vani, da možeš živjeti u Bosni, Sarajevu pa da opet budeš operisan od problema običnih ljudi. Jedan visoki, možda i najvisočiji, političar je druge ratne godine pozvao svog tjelohranitelja u kabinet, pokazao mu hrpu novčanica, jugoslovenskih dinara na stolu i predložio: “Uzmi ove pare koje sam bio zaturio kod kuće, pa otiđi na pijacu na Ciglanama I kupi nam voća, banana, jabuka, šta nađeš, a da valja”. Tjelohranitelj ga je sa dosta nelagode morao sučiti sa “surovom realnošću”: “Šefe, kao prvo, na pijaci se ne prodaje nikavo voće već mjesecima. I drugo, ovi jugo-dinari su bezvrijedni već godinu dana”.
ČETVRTAK, 20. JANUAR
Brojni mediji u BiH i regionu su prenijeli vijest o tome da dvojica naučnika iz Slovenije istražuju selo u kojem tokom rata nije bilo sukoba između Srba i Bošnjaka. To selo se zove Baljvine i nalazi se u općini Mrkonjić Grad. Dvojica naulčnika sa slovenačkog Univerziteta, Boris Zupančić i Faris Kočan, kažu da su za priču o tom selu čuli prije 7-8 godina u jednoj televizijskoj emisiji. Potom su, kažu, pitali kolege iz, Bosne I hercegovine, koje nisu imali pojma o ovom selu, poslije čega su zaključili da je to dobar primjer za analizu, jer nije dovoljno poznat ni bosanskoj, a kamo li slovenačkoj janvosti. Sličan primjer skladnog zajedničkog života slovenački naučnici su našli su u jednom selu na Kosovu gdje mirno koegzistiraju Srbi i Albanci.
Jedan moj prijatelj je istragu slovenačkih naučnika o zajedničkom životu Srba i Bošnjaka u selu pored Mrkonjić Grada, prokomentirao crnohumormnom opaskom: “Valjda ćemo napokon dobiti validan, znanstveni odgovor na pitanje koje nas godinama kopka: šta nije u redu sa tim ljudima”.
Šalu na stranu, ali ovakvi bizarni, brutalni primjeri nas suočavaju sa zastrašujućom slikom, autoreleksijom, onome što smo postali, u šta smo se pretvorili. Kako smo se tako tako uspješno onečovječili, kako smo prihvatili nenormalne, patološke, zločinačke manifestacije kao normalne i svakodnevne, a primjere ljudskosti, solidarnosti, zajedništva počeli posmatrati i doživljavati kao čuđenje u svijetu.
BALJVINE
I još jedan, lični, osvrt na slučaj Baljvine, sela čiji su stanovnici zajednički odbili sudjelovati u ratnim strahotama i jedni druge istrijebiti. Godinu-dvije nakon okončanja rata, kada sam čuo od banjalučkog kolege o jedinom selu u RS u kojem nije srušena džamija, niti protjerano bošnjačko stanovništvo, naručio sam i objavio veliku reportažu o Baljvinama, ispunjenu pričama njegovih stanovnika, Srba i Bošnjaka, njihovom jedinstvenom iskustvu očuvanja komšiluka i mira. Vjerovao sam da bi ta priča i to jedinstveno iskustvo, ukoliko bi se medijski afirmiralo i politički podržalo,moglo predstavljati tačku sa koje bi se dalo eventalno moglo krenuti u obnavljanje ratom destruiranih modela i običajnosti zajedničkog života. Da Baljvine od bizarnog ratnog incidenta postanu postratno pravilo.Na žalost, to se nije desilo, jer nijednoj političkoj i nacionalnoj grupaciji u postdejtonskoj Bosni, takav primjer i narativ nije bio od koristi.
Da je to tako, potvrđuju i riječi slovenačkih naučnika da im niko od njihovih kolega iz BiH, a nema sumnje da su se obraćali pripadnicima svoje, akademske porodice, nije znao ništa reći o fenomenu sela Baljvine. Ta priča nije ni u Banja Luci, a ni u Sarajevu kurentna ni atraktivna roba. Možete li zamisliti sarajevska ministarstva, ili javna preduzeća, koje bi financirali istraživanja i radove o primjerimka i mogućnostima zajendičkog života. Taman posla! Našem narativu i kolektivnom pamćenju trebaju viktomološke knjižurine, sjećanja slavnih komandanata, milion puta ponovljene otrcane fraze o pobjedama kojih nije bilo. Mi ćemo ako treba crno iza nokata potrošiti samo da bi iskopali i posljednji dokaz i argument da sa njima nakon svih klanja i progona, nikad-zanikad nećemo ništa da imamo.
PETAK, 21. JANUAR
Na dvije različite televizije večeras gledam gostovanja dvojice čelnih ljudi Vlade Crne Gore, na tamošnjem javnom servisu gost je njen potpredsjednik Dritan Abazović, dok na beogradskoj Novoj TV govori premijer Ranko Kirvokapić. Sama ta “sitnica” da se premijer obraća preko televizije iz druge države, a njegov potpredsjednik govori u prime time-u TV Crne Gore, otkriva pobjednika i gubitnika u obračunu njih dvojice. Abazović je za naredni mjesec, početkom februara najavio održavanje sjendice Skupštine Crne Gore na kojoj bi nova parlementarna većina, koju je očito već dogovrio sa DPS-om Mila Đukanovića, a bez prosrpskog Demokratskog fronta, fomrirati novu, manjinsku Vladu. Sve su prilike da Abazović vidi sebe na čelu te nove Vlade.
Krivokapićev je plan da na sjednici Skupštine koju je zakazao za dan ranije, pokuša ubijediti većinu poslanika da se samoukinu, rapuste ovaj saziv parlamenta i raspišu vanredne parlementarne izbore. Iz onoga što je rekao novinarki beogradske televizije, jasno je da ni sam Krivopkapić ne vjeruje da je tako nešto moguće izvesti u novoj konstelaciji stranačkih odnosa u Crnoj Gori.
U sjenci sukoba čelnih ljudi Vlade, kao i građanskih nemira, protesta koji ih prate, saznali smo da će se Milo Đukanović na skorom kongresu svoje stranke povući iz DPS-a, te da se neće kandidirati ni za jednu političku funkciju nakon što mu istekne mandate predsjednika Crne Gore.
Međutim, ako je moguće bez mnogo rizika predvidjeti redoslijed poteza u intitucijama koji će epilog dobiti u novoj vladi predvođenoj, vrlo vjerovatno Dritanom Abazovićem, potpuno je nemoguće i nezahvalno anticipirati šta će se u Crnoj Gori u narednim danima i nedjeljama dešavati kroz vaninsticionalne oblike djelovanja, masovne ulične proteste građana. Oni su već počeli u noći Dritanovog gostovanja na crnogorskoj televiziji kada je zamalo spriječen njegov ulazak u zgradu. Protesti su nastavljeni širom Crne Gore, blokiraju se ceste, prozivaju takozvane izdajice, poziva na nove izbore.
Ko poznaje noviju istoriju Crne Gore zna da treba sa mnogo opreza pratiti događaje na crnogorskim ulicama i iz njih isčitavati buduće događaje u tzv, insitucijama. Svaka vlast u posljednjih 35 godina, a nije ih bilo mnogo, svega dvije garniture, prezumala je kormilo Crne Gore uz pomoć “događanja naroda” . Istorija Crne Gore se stvarala I pisala na ulica.Tako je bilo 1988.godine kada je partijska frakcija mladocrnogoraca predvođena Momirom Bulatovićem I Milom Đukanovićem uz pomoć Beograda masovnim uličnom akcijama srušila dugogodišnje komunisitičke vođe. I smjeni Đukanovićeve tridestogodišnje vlasti u ljeto 2020.godine prethodilo je višemjesečno tzv. “događanje naroda” koji je predvođen Srpskom pravolsvnom crkvom masovnim litijama stvorio atmosferu od koje se vladajući režim nije mogao, niti znao odbraniti.
DRITAN ABAZOVIĆ I MILO ĐIKANOVIĆ
Dva su čovjeka posljednjih decenija personalizirala podijeljenost Crne Gore, Milo Đukoanović, kao simbol suverenističko-patriotskog dijela javnosti i mitropilit Amfilohije Radović, kao neupitini duhovni vođa “tradicionalne”, prorspke Crne Gore. Mitropolit Amfilohije koji je lično formirao Vladu sa Krivokapićem i Abazovićem je umro, a Đukanović više nije moćan da bi mogao kontrolirati procese onako superiorno i autoktratski kako je činio dok je imao poptpunu vlast. Niko treći, ni blok oko Demokratskog fronta, ni Krivokapić, niti Abazović nemaju moć i harizmu da popune nedostatak, odnosno gubitak tih dugogodipšniku autoriteta. Dritan Abazović je imati podršku Zapada, SAD I Evropske Unije, kakvu nije imao Đukanović na posljednjim izborima, ali je pitanje koliko mu Gabriel Escobar I Miroslav Lajčak koji ovih dana stižu u Podgovoricu svojom podrškom mogu nadoknaditi manjak izbornog legitimiteta. Samo je jedan političar u regionu imao imao manji legitimitet I podršku glasača kada je preuzeo čelo izvršne vlasti; bio je to Milorad Dodik koji je svoj prvi mandat predsjendika Vlade RS preuzeo sa samo dva skupštinska poslanika. Crnu Goru čekaju neizvjesni, burni dani. Pisac Andrej Nikolaidis, na kojeg se najčešće pozivam, ili ga konsultiram u pitanjima Crne Gore, ovih dana piše da postoji više scenarija i načina na koji se može rasplesti kriza u njegovoj zemlji, a da nije siguran da bi se ijedan mogao zbilja relazirati. Ako Andrej nije siguran, kao ni mnogi drugi pametni i knjiški Crnogorci, onda i nama ovdašnjim ostaje samo da se nadamo da će u bilo kakvom raspletu sadašnje krize nasilje biti isključeno.
SUBOTA, 22. JANUAR
Pored mnogo neuporedivo uzbudljivijih sportskih događaja u izdašnoj televizijskoj ponudi, odabiram prijenos prijateljske nogometne utakmice između splitskog “Hajduka” i mostarskog “Veleža” koja se igra na Poljudu. Utakmica loša, skoro negledljiva, što bi rekli sportski novinari- tipična prijateljska, pripremna. Sjećanja nadiru sa svih strana na brojne utakmice između ova dva kluba kojih sam bio neposredni svjedok, kao navijač Majstora s mora. U decenijama prije rata najznačajniji nogometni događaj u zimskoj pauzi prvenstava bivše zemlje bio je čuveni “Veležov” Mostarski zimski turnir koji se igrao početkom februara. Hajduk je bio čest gost, a na jednu njihovu utakmicu išao sam iz Sarajeva u Mostar samo da bih gledao Baku Sliškovića neposredno nalkon što se preselio u Split. Bilo je to vrijeme, možda to mlađe geeracije neće moći do kraja shvatiti, kada je Velež svoje pripremne utakmice igrao na Veležovom stadionu, a ne na Hajdukovom. Bilo je to, također, vrijeme kada nije bilo ni udobno, ni preporučljivo na stadionu pod Bijelim brijegom pokazivati da ne navijaš za Velež. Kada si morao duboko u sebi prigušivati radost nakon Hajdukovog gola i rezignaciju nakon što bi gol dao Velež, odnosno, Vaha Halilohodžić. Vrijeme kada bi me čak I Dragan Čović, Veležov “Rođeni” navijač, barem mrko pogledao ako bi utvrdio da sam navijač “Hajduka” .
“Kako možeš navijati za Hajduka, klub iz kojeg su svi igrači I rukovodstvo 1943. otišli u partizane”, nebrojeno me puta podbadao Mladen Bošnjak, veliki moj prijatelj, novinar iz Ljubuškog i zadrti “Dinamovac”. Mlađo je bio dosljedni pravaš I HOS-ovac, odani sljedbenik svog zapovjednika Blaža Kraljevića, ubijenog u ljeto 1992.godine sa pratnjom u poltičkom atentatu u režiji režima Mate Bobana. Mladen Bošnjak je bio sportski dopisnik bojnih medija iz Ljubuškog, posjedovao je divnu, suptilnu sportsku, novinarsku i osobnu pismenost i kulturu. Bio sam njegov gost davnih godina na jednom od najvećih sportskih događaja u BiH nakon rata, rukometnoj utakmici Lige prvaka između tada najvećeg kluba na svijetu “Barcelone” i domaćeg “Izviđača”. Nazočila je tom prigodom u svečanoj loži cijela prva postava, dream team HDZ-a i bilo je to valjda prvi i posljednji put da sam sa Draganom Čovićem skupa navijao za isti klub.
Mladen Bošnjak umro je u proljeće prošle godine od korone, neočekivano i nepravedno mlad i strašno mi i često nedostaje. Nedostaje mi i danas kada su ulice njegovog rodnog Ljubuškog pretvorene u pravo ratno poprište tokom utakmice domaćeg tima protiv Sarajeva. U podijeljenim medijima, ostrašćenoj, polariziranoj javnosti, politiziranoj policiji nedostaje glas i mišljenje strasnog navijača, ali poštenog, nepristrasnog svjedoka, što je osnovni novinarski poziv I zadatak. Da je Mladen Bošnjak živ i ja i cijela javnost bi mnogo bolje i pravovremenije saznali šta se tačno danas dešavalo na ulicama Ljubuškog, ko je započeo nerede, ko je pucao iz vatrenog o*****a i ko je za sve ovo kriv. Iz nekog, prilično subjektivnog razloga želim vjerovati upravi ljubuškog kluba kada tvrdi da su incidente, ne na stadionu nego oko njega, izazvale osobe koje su ciljano stigle u taj grad da izazovu nerede i sukobe. Nije postojao niti nijedan razlog, niti povod da Ljubušaci naprave nešto što nisu činili u zadnjih dvije i po decenije turbulentnih događaja u kojima su, o tome ne svjedočim samo ja, nego imnogi sportisti i drugi gosti , uvijek bili gostoljubivi, srdačni, ili barem pristojni domaćini. Takvoj navijačkoj i općoj kulturi cijeli je život posvetio moj prijatelj Mladen Bošnjak i bio bih tužan I u njegovo ime ako bi su njegovi sugrađani Ljubušaci iznevjerili.
NEDJELJA, 23. JANUAR
U Zagrebu je umro Aki Rahimovski, pjevač rock grupe “Parni valjak” i sa njim je, barem što se tiče koncerata, nastupa, novih pjesama i albuma, umrla i jedna velika, jedna od najvećih grupa u istoriji ovdašnjeg rock and rolla. Gotovo me je stid i priznati kada sam prvi put slušao “Valjak” uživo, negdje 1977/1977.godine. I tada se među mojom generacijom trebalo stidjeti i trpjeti prezrive kometare ako si priznao da slušaš Parni valjak, ili ned*o Bog ideš na njihove koncerte. Bilo je to vrijeme eksplozije panka i novog vala koja je potresla cijelu Jugoslaviju, i došla glave gotovo svim dotadašnjkim rock dinosaurusima u koje je ubrajan i Parni Valjak. Oni su među novovalnom publikom s kraja 70-ih tretirana kao neka jeftina, socijalistička replika britanskog hard rock bend “Status Quo” sa bajatim , dosadnim aranžmanima i priglupim tesktovima tipa “Prevela me mala žednog preko vode dao sam joj previše slobode”.
PARNI VANJAK (Foto: Pixsell)
Početak 80-ih bio je prvo čistilište za dotadašnje juigslovenske rock dinosauruse. Otpali su brojni veliki bendovi, poput Smaka, Yu grupe, Tajma, Korni Grupe, izvornog Buldožera, a i Indexi su, nakon “Modre rijeke” prestali pokazivati interese za rock i otlizali prema mirnijim pop i šlagerskim vodama. I veliki mudrac i kameleon Goran Bregović kasnije će priznati da je tih godina imao strah od najezde mladih, ljutitih, beskopromisnih novovalnih rock zvijezda. Pribjegao je staroj oprobanoj ratničkoj doktrini, ako ih ne možeš pobijediti-priključi im se. Goran im se priključio, ošišao i sebe i ostatak Dugmića i počeo mahati gitarom kao Jasenko Houra, kako ga je u jednoj pjesmi zadirkivao njegov partner iz ranih dana Mića Vukašinović. Snimio je trendovski album Doživjeti stotu, za kojeg je priznao da je najlošije što je ikada uradio, ali je preživjeo i premostio taj krizni period.
Dinosaurusi su nestali, kako se to slikovito objašnjava, zato što su imali preveliko tijelo i premalu glavu. “Parni valjak” je, kao i Bijelo dugme imao ozbiljnu i mudru glavu, Husa Hasanefendića, a glava je imala fenomenalan, jedinstven glas Akija Rahimskog. Ako je Bregović tokom revolucionarnih ranih 80-ih koketirao sa beogradskim Idolima, učio od njih producirajući im pjesme, Hus Hasanefendić je transformaciju Parnog valjka otpočeo suradnjom sa još jednim velikanom tog doba Branimirom Jonijem Štulićem. Već 1978 godine na albumu “Gradske priče” uvrštava za dotadašnji Valjak atipičnu Štulićevu pjesmu Jablan kojom uz vlastitu prekrasnu baladu “Stranica dnevnika” najaljuje novi, svježiji i uzbudljiviji život ove zagrebačke grupe. Prekretnički događaj u karijeri Valjka bio je album “Vruće igre” sa dvije Štulićeve pjesme, Kad Miki kaže da se boji i Ne udaraj me nisko, kojima je Hus legitmirao kao otvoren i znatiželjan autor. No, ove su pjesme samo bile mamac za nove slušatelje drugačijeg senziniliteta, na albumu se nalazilo pregršt hitova koji i danas djeluje svježe, a ne samo nostalgično, poput Nede, Hvala ti, Nedaj se. Uslijedilo je još destine albuma, koje je Valjak objavljivao skoro svake godine, na kojima su zadržali visokog nivo stvaralačkog poleta I komercijalnih potencijala. Hus Hasanefendić I Aki Rahimovski se nisu odvajali jedan od drugog ni na stejdžu, ni u studiju, a čini se ni u privatnim žoivotima. To je jedan od krupnijih razloga i valjanijih objašnjenja za dugotrajno, kvalitetno i nikada zamorno prustvo Valjka na sceni.
Posljednji put sam Parni valjak uživo gledao dvije decenije nakon što sam prvi put bio na njihovom koncertu. Bilo je to nekloliko godina nakon rata na prilično čudnom, ali inteligentno odabranom mjestu, saarjevskom naselju Dobrinja. Niko prije njih nije tako obesmislio mentalnu I psihičku i entitetsku granicu, publika ju je radosno I rasplesano preskakala taj nevisdljivi . Samo se jedna stvar nije promijenila u tih 20 godina: Parni Valjak je i dalje svirao fenomenalno, furiozno, tačno, bez greške, poput velikih svjetskih bendova.
Ako bih morao izabrati jednu riječ koja bi okupila sve što je bio Parni valjak, dvoumio bih se da li bi ta riječ bila, elegancija , ili dostojanstvo . I jedno i drugo, elegantno dostojanstvo, ili dostojanstvenu eleganciju grupi je posvećeno i neumorno skoro pola stoljeća davao Aki Rahimovski, veliki pjevač sa unutrašnjim sagorijevanjem.
(Emitiramo na OBN TV u ponedjeljak 24. siječnja)
(0)
