No, profesor Zečević je ekspert starog kova, onog predratnog, kada je Bog hodao po zemlji, a o obziljnim temama govorili i pisali ozbiljni, kvalificirani i temeljito educirani, smjerni ljudi.
Piše: SENAD AVDIĆ
UTORAK 8. MARTA
Državni činovnici i funkcioneri zaposleni u državnim institucijama, Parlamentu Bosne i Hercegovine i Vijeću ministara BiH već se drugi dan smrzavaju na svojim radnim mjestima. Hiljade ljudi u ministarstvima, agencijama, pratećim službama u ovim ledeno hladnim martovskim danima cvokoću od zime jer nadležni za stvaranje normalnih uvjeta za njihov rad nisu obavili svoj posao, odnosno nabavili lož ulje. Odgovorni za ovaj skandal, čelni ljudi tzv. Zajedničkih službi, u pismenim i usmenim saopćenjima međusobno se optužuju, skidaju odgovornost sa sebe i tvrde da su krivci oni drugi. Koliko običan građanin, neupućen u teško razumljive tajne birokratskih procedura može zaključiti među šefovima Zajendičkih službi nastao je prekid na vezama jer se nisu mogli dogovoriti oko dobavljača loža ulja.Još nije sigurno hoće li sutra njemačku šeficu diplomacije Annalenu Baerbock , koja dolazi u posjetu BiH i ima zakazane susrete sa čelnicima Parlamenta i Vijeća ministara umjesto tople dobrodošlice dočekati hladne radijatore. Hoće li joj se objasniti da se globalna energetska kriza, eto, odrazila i na državne institucije BiH, te da se i mi, doduše zbog nemara i mešetarenja sa javnim nabavkama solidarno sudjelujemo u njoj.
Zaposlenice u ovim institucijama dobile su neočekivano, dobrodošao osmomartovski poklon jer ne moraju dolaziti na posao i raditi u hladnim kancelarijama.
PALE MASKE PRED BAERBOCK: Dodik i SNSD koče BiH i njen put u EU!? | Slobodna Bosna
S druge strane, naš čovo, običan građanin, koji sve to prati sa nevjericom, a možda i sa mrvom osvetoljubivog trijumfalizma rezonira: kako će ovi uhljebi brinuti o potrebama i intersima građana, kad nisu sami sebi osigurali normalne, uvjete za rad.
Dobro je, zauhar je kada se i ovakvim sumornim događajima pronađe kakav zgodan materijal od koga se mogu umijesiti i napraviti šala i maskara. Ja ga pronalazim u činjenici da se na čelu zajedničkih službi nalazi osoba, funcioner koji se preziva Šojić. Bez ikakve namjere da na bilo koji način tu osobu povrijedim, samo konstatiram da je to prezime u zadnjih četrdesetak godina, zahvaljujući genijalnom, lani preminulom Milanu Lanetu Gutoviću njegovom Srećku Šojiću i neumornom scenaristi Siniši Paviću postalo sinonim i metafora birokratsko-političkog folkornog mešetarenja, kako u sociijalističkom, tako i u tranziconom periodu . Ako bi se šojićevskim priprostim, lukavim jezikom komentirao aktuelni rad na hladni pogon državnih institucija , moglo bi se primijetiti da su ljudi zaposleni u njima iznenađeni, uvređeni i prehlađeni“…
SRIJEDA, 9. MARTA
U brojnim dnevnicima, hronikama i knjigama koje su proteklih decenija pisali učesnici pregovora u Daytonu opisani su gotovo svi, često i anegdotalni, detalji vezanih ta teritorijalna razgraničenja, procente, mape, i tako dalje. Tek se u ponekim, poput knjige Richarda Holbrookea pominju dramatični pregovori koji su u Daytonu vođeni oko osnivanja Centralne Banke BiH. I na tom delikatnom pitanju se teška i polemilčna debata vodila, koplja su se lomila oko američkog prijedloga. Slobodan Milošević, kao dugogodišnji bankar, znao je čemu vodi i kakav bi značaj i ulogu mogla u perspektivi središnja banka mogla imati u integraciji zemlje. Nakon Daytona od jednog sam učesnika tih pregovora čuo da je skoro presudan glas za konačno prihvatanje Centralne banke BiH bio onaj Jadranka Prlića, također jako dobro upućenog u državnu financijsku infrastrukturu.
Milorad Dodik posljednjih godina često baca svoje nezasito, lakomo oko na Centralnu banku BiH, odnosno preko 400 miliona eura deviznih rezervi kojima ona raspolaže. Prijedlogom zakona kojeg je Dodik danas upurio drugoj dvojici članova Predsjedništva BiH, a oni ga odbili, Dodik traži „da se Centralnoj banci dopusti uključivanje u operacije na tržištu novca, uključujući i vrijednosne papire bilo koje vrste“.
Ekonomistica Svetlana Cenić pomaže da se taj zahtijev prevede na jezik razumljiv nama profesionalnim laicima, i univerzalnim neznalicama. Ona kaže da u pozadini ove inicijative stoje pare, odnosno nedostatak para i nemogućnost da Dodik i vlast u RS do njih dođe na međunarodnom tržištu. Potraživanja banaka od generalne vlade RS, entiteta i općina fondova prelaze milijardu i po maraka i veća su nego potraživanja od Federacije BiH.
SVETLANA CENIĆ: Aluminij nije bošnjačka urota, neće nitko da vidi jednostavnu računicu! – Dnevno.baDnevno.ba
Dakle, problem su pare i način na koji doći do njih, jer na način kako se do sada dolazilo, više ne šljaka.
Postoji (istinita) priča koja se odnosi na posljednjih godinu-dvije režima Slobodana Miloševića u Srbiji, a u njoj se kao bitan akter pojavljuje i Milorad Dodik, predsjednik Vlade RS tih godina. Zapad je tokom 1998-99 godine imao pouzdane informacije da je Milošević ostao bez novca i da je jedini stabilan priliv deviza u to vrijeme bio iz Republike Srpske, gdje je tada pored KM i jugoslovenski dinar bio legalno platežno sredstvo. Kamioni svježe odštampanih dinara sa Topčidera odlazili su u RS i razmjenjivani za konvertibilne i njemačke marke, potom vraćani nazad u financijske tokove Srbije. Onda je Zapad zatražio od Dodika da izbaci jugoslovenske dinare iz platnog prometa u RS. Nakon što je to ovaj poslušno uradio, efakat se brzo osjetio i ubrzao je slom Miloševića i njegovog režima. Tadašnji “svež vjetar sa Balkana“, kako su zapadne diplomate zvale. Dodik jako dobro zna kako propadaju bogati vlastodršci u siromašnim državama. Što mudri narod reče: Kokuzu je i u augustu hladno.
ČETVRTAK, 10. MARTA
Portal „Detektor“ objavio je danas u svakom smislu veliku i u svakom pogledu potresnu priču o ženi koja je oboljela o lukemije i čijom je nesrećom tri godine manipulirala organizirana banda prevaranta, navodnih medicinskih gurua, samozvanih iscjelitelja, rječju- ljudskog ološa. Nesretna, očajna žena je na kraju umrla iako je u prvim danima nakon što su joj liječnici dijagnosticirali tešku, ali ne i neizlječivu bolest, postojali veliki izgledi za njeno ozdravljenje. No, umjesto da se podvrgne kliničkom liječenju i terapijama kod stručnih osoba, nesretna žena svoje zdravlje i sudbinu stavlja u ruke tih opsjenara, nadriljekara koji joj nude svoje medicinske usluge , odvraćaju od kliničkog liječenja i financijski je iskorištavaju.
Svakako vam preporučujem da pričitate ovaj dirljivi, temeljiti, istraživački novinarski tekst na portalu „Detektor“, koji je napravljen od novinarskog štofa, vještine i strpljenja kakve odlikuju velike novinarske priče, novinare i redakcije. Užasna priča o posljednjim godinama života Sanele Memić Vrcić, njenim teško shvatljivim lakovjernim greškama, o beskrupuloznosti bandita koji koriste njenu nesreću, u javnost je sa svim groznim detaljima stigla zahvaljujući njenoj rodbini. Njeni najbliži su željeli upozoriti na ovu rasprostranjenu pojavu koja svoje žrtve traži među bolesnim, očajnim, beznadežnim ljudima.
No, slučaj preminule žene, ima nekoliko svojih planova značenja i poruka, koje svjedoče o različitim aspektima naše društvene, medicinske, socijalne i pravosudne stvarnosti i patologije. Najprije nešto o ovom posljednjem- nefunkcioniranju pravne države.. Sve osobe koje su bile uključenje u strvinarsku manipulaciju teško oboljelom ženom su, što se ono kaže, odranije poznate policiji po različitim krivičnim djelima, od prevara, utaje poreza, pa do nadriljekarstva. Nadriljekarstvo i slične vradžbine zaogrnute plaštom alternativne medicine ozbiljno je krivično djelo, ali su unatoč tome u ovdašnjim prilikama postale ravnopravna medicinska disciplina i uobičajena privredna djelatnost. Naravno da je ta djelatnost ukorijenjena u ovdašnjoj tradiciji, neprosvijećenosti i lakovjernosti. Ali nema sumnje da mu je u ovdašnjim prilikama pogodovalo opće nepovjerenje u zdravstveni sistem, ljekarsku struku, medicinare. Ne stradaju siroti ljudi u ovoj zemlji samo od bezdušnih šarlatana, niti su samo ti uljezi na sve spremni, pa i na podmuklo igranje zdravljem i životima bolesnika. I unutar tzv. oficijelnog, konvecionalnog javnog i privatnog zdravstvenog sektora godinama svjedočimo o brojnim primjerima nesolidnosti, profesionalne aljkavosti, tragičnih amaterskim eksperimernata sa zdravljem i životima pacijenata. Sasvim je mala razlika, ukoliko je uopće ima, između nadriljekara koji se igraju sa ljudskim sudbinama, s jedne, i diletanata bez iskustva u tom poslu kojima su tokom panedemijske pošasti omogućavani unosni poslovi nabavke medicinske opreme, respiratora, kiseonika, sa druge strane. U krivično-pravnom, pa i u moralnom smislu nedopustivo je lažno predstavljanje nadriljekara kao što je kazneno djelo falsificiranje diploma čime se bave čak i najodgovorniji ljudi u javnom i privatnom zdravstvenom sektoru, šefovi bolnica. Konačno, nismo li svi mi pomalo žrtve beskrupuloznih manipulanata, opsjenara koji se lažno predstavljaju , nestručnih dijagnostičara, dobrovoljnih davatelja tuđe krvi, dilera lažne nade…Pitanje je samo koliko se pojedinac, građanin zarobljenoj u toj klopki ima snage, znanja i podrške sredine da im se odupre.
PETAK, 11. MART
Nisam uopće siguran, pogotovo se ne bih smio kladiti, ili nedao Bog ruku u vatra staviti, da je navodna borba Stranke demokratske akcije za suverenu, cjelovitu demokratsku Bosnu i Hercegoivinu, išta više od patetične predizborne parole i mamaca za sluđeno građanstvo i seljaštvo. Nisam, također, siguran da je to ikada bilo drugačije. Sve je bilo krivo, neiskreno u binarnoj shemi koju je nametnuo bošnjački vrh predvođen Alijom Izetbegovićem tokom rata, da li spašavati državu ili narod. Tačan odgovor je bio i tada i dan-danas: njima je najvažnije bilo spasiti sebe na vlasti.
Suverena i cjelovita BiH je dobra predizborna žvaka , ima jak marketinški potencijal, mnogo veći od novih radnih mjesta, socijalne i zdravstvene politike, evropske unije i sličnih smicalica. Ozbiljna države, pravne i demokratske, se ne oktroiraju niti sa padaju sa neba pada. Do njih se dolazi u teškom procesu, ozbiljnim radom, izgadnjom institucija, precizno izgrađenim sistemom odgovornosti. Jako lijepu i neodljivu pozivnicu za izgradnju zajedničke kuće drugim partnerima šalje stranka čijim se najistaknutijim članovima sudi za sve moguća teška krivična djela, od ratnih zločina, privrednog kriminala, podrivanja ekonomske osnovice države, zlopotrebu položaja.
Stranka demokratske akcije se za jedinstvenu i cjelovitu BiH bori i zalaže na podjednako vjerodostojan način na koji gradi pravnu državu i vladavinu zakona, forsisanjem i neuklanjanjem sa funkcija ljudi iz svojih redova koji ne izlaze iz sudskih klupa i policijskih dosijea.
Moglo bi se brojnim primjerima dokazivati da „famozna“ suverena i cjelovita BiH“ nije cilj kojim suštinski teži i na kojem radi bošnjački vrh, nego je sredstvo za osvajanje glasova i trajni ostanak na vlasti. Evo, današnjeg, svježeg primjera za to kojeg nalazim na portalu kojeg financira anonimni turski dobrotvor, a urednički nadzire SDA. Povodom posjete njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock koja se u Sarajevu srela i sa gradonačelnicima Sarajeva, Mostara i Banja Luke, taj je bošnjačko-patriotski portal „plaho narezilio“, prozvao Njemicu. „Da li bi Baerbock šetala Berlinom s negatorom holokausta, kao što je u Sarajevu sa negatorom genocida“!?, pita se autor aludirajući da dolazak u Sarajevo Draška Stanivukovića. Da bi ovo pitanje bilo legitimno, i da ne bi u podtekstu imalo tretiranje Sarajeva, ne kao glavnog grada BiH, nego kao ratnog plijena SDA-ovske elite, moralo bi biti konskeventno postavljeno i nekim drugim akterima domaćim i stranim. Samo dan nakon šetnje njemačke ministrice Sarajevom u društvu troje gardonačelnika, Milorad Dodik je posjetio Tursku, gdje je primljen uz najviše državne počasti, uključujući i susret sa predsjednikom te zemlje Recepom Tayyipom Erdoganom.
Nije gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković kolovođa negiranja genocida u RS, nego je to Milorad Dodik. Stoga bi bilo dragocjeno uspostaviti jedinstvene standrde i kriterijume. Zašto bošnjački patrioti nisu isto pitanje postavili Erdoganu. „Da li srdačno primio nekoga ko tvrdi da je Turska nad Jermenima počinila genocid, kao što je ugostio Dodika negatora genocida u Srebrenici“. Oni hrabriji i odvažniji među bošnjačkim patriotima bi pitali turskog lidera, ako Turska nije priznala genocid u Srebrenici, kakva je, onda, razlika između njega, Dodika i Aleksandra Vučića…
SUBOTA. 12. MART
Na današnji dan prije 19 godina u Beogradu je zvjerski likvidiran, neki, poput pisca Svetislava Basare, kažu i strijeljan, Zoran Đinđić, tadašnji predsjednik Vlade Srbije. Đinđić je bio i predsjednik Demokratske stranke Srbije koju je predvodio u rušenju despotske vlasti Slobodana Miloševića. Danas se na beogradskom groblju okupljaju njegove stranačke kolege koje su se u međuvremenu posvađali i podijelili i skoro desetak drugih partija od kojih gotovo nijedna ne predstavlja ozbiljnu političku snagu u današnjoj Srbiji.
U današnjoj Srbiji uspostavljen je opći politički i društveni koncensus oko toga da je Zoran Đinđić bio ne samo najtalentiraniji političar modernog doba, ne samo u Srbiji, nego i najveći reformator kojeg je ta zemlja imala u posljednjem stoljeće. Pokojnog premijera danas ne samo što se sjećaju sa pijetetom, nego ga i svojataju, i dalje pokušavaju ušićariti nešto od njegove harizme i značaja. Čak i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je hladno priznao da se napio od sreće na vijest o atentatu na Đinđića, godinama iskazuje pijetet i naglašava značaj kojeg je ubijeni premijer imao u demokratskoj transformaciji Srbije. Ovih dana kada međunarodna zajednica pritišće Srbiju da se jasnije odredi prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, Vučić se koristi Đinđićevom retorikom i praksom iz slične istorijske situacije. Kada su ga velike zapadne sile na sličan način prisljavale da Srbija aktivnije sudjeluje u međunarodnim operacijama, pokojni Đinđić je odgovorio: „Preslaba je Srbija da bi se svrstavala uz bilo koga“. Tu rečenicu danas koristi i Vučić.
Odmah nakon njegove smrti i sahrane kada ga je na vječni počinak ispratilo, kažu, i milion ljudi, počeo se stvarati privid kako je Điđić imao plebiscitarnu podršku naroda i građana Srbije. A, nije, sva istraživanja javnog mnjenja neposredno pred njegovu likvidaciju govorila su da Đinđića nije podržavalo više od petine građana Srbije. On je bio gotovo jedini političar u širim regionalnim i evropskim okvirima koji se na vlasti nije održavao populizmom, ugađanjem najširim narodnim slojevima, opsjenarskom retorikom, nego reformama, dubinskim, snažnim i nepovratnim. On je kao filozof po vokaciji i pragmatičar po temperamentu, bio otjelovljenje idealnog vladara o kakvom je pisao Platon: filozofa koji predstavlja glavu države. Kada on ne uspije, upozoravao je antički filozof, na njegovo mjesto dolaze neznalice, manipulatori istinskih vrijednosti.
ZORAN ĐINĐIĆ IZABRAN JE ZA GRADONAČELNIKA BEOGRADA | Hayat.ba
Zoran Đinđić je često ponavljao kako njegovi neprijatelji ništa neće postići eventualnim atentatom na njega, jer, govorio je, mogu ubiti mene, ali ne i demorkatske insitutcije. Pokazalo se da nije bio u pravu. Njegov najveći medijski protivnik, novinar Aleksandar Tijanić je neposredno pred atentat napisao da ako Đinđić preživi svoj premijerski mandat, Srbija neće.
Nekoliko mjeseci prije atentata, jedan sarajevski političar mi je pričao kako ga je tokom posjete Beogradu Zoran Đinđić izveo na ručak u neki elitni restoran. U Đinđićevoj pratnji bilo je desetak pripadnika osiguranja, a na pitanje čemu tolika pratnja, odgovorio je da postoje ozbiljni sigurnosni razlozi. „Tek kada je u isti restoran ušao jedan beogradski mafijaš sa trostruko većom i bolje naoružanom pratnjom, bili su mi jasni Zoranovi razlozi za oprez“, govorio je ovaj sarajevski političar.
Zorana Đinđića, naravno, nisu ubili mafijaši, nisu čak ni formalno potegnuli oroz na snajperu: učinio je to policajac, državni službenik, dakle. Likvidirala ga je zapravo većinska Srbija, i njeni politički egzekturi. Politički nalogodavci atentata na bišeg premijera Srbije nikada nisu otkriveni ni osuđeni.
NEDJELJA, 13. MART
Neko je nakon početka agresije Rusije na Ukrajinu na društvenim mrežama duhovito napisao kako je došlo do masovne prekvalifikacije dosadašnjih medicinskih analitičara u bezbjedonosno-vojne eksperte. I zaista, nakon dvogodišnje dominacije u medijskom prostoru stručnjaka iz oblasti medicine, epidemiologa, pulmologa, virusloga koji su isplivali na valu pamdemije korona virusa, na javnu scenu, medije, televizije, društvene mreže vratili su se stari- dobri stručnjaci za bezbjednost. Ni njima ni medijskim kućama ne smeta sitna činjenica da je rat u Ukrajini eminentno tema za vojne eksperte i analitičare, a ne za navodne sigornosne stručnjake opće prakse kakve se u poslijeratnim godinama na odgovarajućim fakultetima štancaju u enormnim količinama. Cinik bi rekao da se teško na svijetu može naći nesigurnija zemlja koja ima više eksperata za sigurnost po glavi stanovnika.
Nakon što je prije dva dana nepoznati ubojiti leteći objekat pao u centar Zagreba, srećom bez ozbiljnijih posljedica, ovdašnji su najistaknutiji predstavnici sigurnosno-analitičkog ceha zaćutali i u crnu zemlju propali, jer očito nisu pojma imali otkud sad to, to se na njihovom fakultetu ne uči. Nepoznata im je materija rusko-ukrajinski dron koji je nekontrolirano krstario hiljadu kilometara bez adekvatnog odgovora protuzračne odbrane Rumunije, Mađarske naposljetku Hrvatske. Samo je profesor Berko Zečević sa sarajevskog Mašinskog fakulteta imao spreman odgovor i suvislo objašnjenje za taj incident: Rusi su upućivanjem drona testirali oziljnost i spremnost pritivraketnog štita iznad nekoliko zemalja članica NATO Saveza i pokazali njegovu nedopustivu poroznost.
Berko Zečević: Rusija i NATO neće ratovati u Ukrajini – N1
No, profesor Zečević je ekspert starog kova, onog predratnog, kada je Bog hodao po zemlji, a o obziljnim temama govorili i pisali ozbiljni, kvalificirani i temeljito educirani, smjerni ljudi.
Odmah nakom rata vlast u Sarajevu, a kasnije i drugdje, pokrenula je kampanju otvaranja fakulteta sumnjivog kredibiliteta sa samo jednim ciljem: omogućavanje hiljadama svojih kadrova, najviše vojnih oficira, policajaca, zaslužnih perspektivnih, neškolovanih činovnika da se na najbrži mogući način, u politički kontroliranim uvjetima, okite fakultetskim diplomama, magisterijima, doktoratima. Fakultet političkih nauka u Sarajevu koji je u ratu i nakon rata postao osnovna akademska i kadrovska ćelija Stranke demokratske akcije, njenih kadrova i njihove uže i šire familije, nije bio dovoljan budući je interes za takvu vrstu besplatnog školovanja prevazilazio njegove kapacitete. Tako je osnovana visokoškolska ustanova karikaturalno pretencioznog naziva Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, čiji je nastavni kadar popunjen rashodovanim, policajcima nerijetko sumnjive ratne prošlosti i profesionalnog integriteta, ali beprijekornih stranačkih preporuka. Samo ćemo konstatirati da siva eminencija tog fakulteta doktor Bakir Alispahić, ratni ministar policije BiH. Za njega su se tokom rata i nakon njegovog kraja vezivale brojne kriminalne i obavještajne afere, hapšen je i suđen zbog osnivanja terorističkog kampa na Pogorelici. Oslobođen je sa ostalim svojim suradnicima, ali je dospio na crnu listu SAD. Sigurno Aalispahić nije bio bez utjecaja na izbor drugih istaknutih kadrova, poput dugogodišnjeg dekana Nedžada Korajlića, srednjerangiranog ratnog policajca iz Tešnja, također suđenog (i oslobođenog) zbog nezakonitog dijeljenja o*****a građanima te općine nekoliko godina nakon završetka rata.
Ništa bolje ne stvari ni sa sličnim znanstveno-akademskim institucijama u Mostaru i Banjaluci gdje je također nastavni kadar regrutiran iz redova otpisanih časnika i policajaca, najčešće vojnika vladajućih stranaka. Jedan od takvih, poptpuno ravnopravan sarajevskim kolegama je Predrag Ćeranić , dekan Fakulteta bezbjedonosnih nauka u Banjoj Luci, predratni talentovani suradnik SDB BiH.
Svi ovi fakulteti bez ikakvih procjena o potrebama u policiji, struci.. godišnje upisuju nove studente i liferuju stotine novih diploma koji će se, uz rijetke izuzetke, zaposliti malo sutra. Zato im ne preostaje ništa drugo nego da se „upišu“ u eksperte za bezbjednost i priključe sve brojnoj armiji analitičara..
(SB)
(0)
