Nema u Srbiji izraslijeg političara i vidljivijeg aktera na javnoj sceni, ne samo političara, od kojega se prilikom svakog medijskog nastupa ne traži izjašnjavanje o događajima iz Srebrenice iz jula 1995.godine.
PONEDJELJAK, 24. JANUAR
Boris Tadić, bivši predsjednik Srbije, upitan u jednoj sinošnjoj televizijskoj emisiji misli li da je u Srebrenici počinjen genocid, odgovorio je da je o tom imao različito mišljenje u vrijeme kada je bio predsjednik Srbije i danas kada to nije. “Da sam kao predsjednik prihvatio presudu da je u Srebrenici počinjen genocid, nas bi Bosna tužila I platili bismo stotine miliardui ratne odštete”, kazao je Tadić, koji oprezno najavio svoju kandidaturu za predsjednika na predstojećim izborima u Srbiji. Njegov potencijalni protivkandidat, Boško Obradović, lider desničarske stranke Dveri, iskoristio je Tadićevu kolebljivu neodređenost da ga optuži za izdaju i održi pravu militantnu patriotsku, samoreklamersku tiradu o antisrpskim zavjerama u koiim je bivši predsjednik sudjelovao.
Nema u Srbiji izraslijeg političara i vidljivijeg aktera na javnoj sceni, ne samo političara, od kojega se prilikom svakog medijskog nastupa ne traži izjašnjavanje o događajima iz Srebrenice iz jula 1995.godine. O genocidu se propituje ekološke aktiviste, pisce, glumce i estardne radnice, starlete i vidovnjakinje. To pitanje postaje eliminacioni ispit za prijem u ozbiljno društvo, skoro neštop poput poligrafa kojim se dokazuje patriotska osviještenost i nacionalna ispravnost. Ako si nekada i pao na tom testu, pa rekao da je Srebrnici bio genocid, odnosno da su Karadžić i Mladić zločinci, kakav je slučaj bio sa Miloradom Dodikom, uvijek postoji vanredni ispitni rok na kojem možeš popraviti dojam i izboriti bolju, prolaznu, ocjenu.
Emitiran je ovih dana nastavak izvrsnog tv serijala “Junaci doba zlog” u kojem su se autori pozabavili likom i djelom bivšeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića. Naslov ove epizode je savršeno odbran: “Tomislav Nikolić- zamlata na tronu engleske kraljice”. Kad se pogleda Nikolićev niski, besprizorni profil, lukavi prostakluk i prevarantsko palanačko mešetarenje, bezočno bogaćenje (krađa dragocjenosti iz Titovog sefa!?), još je uvijek teško povjerovati da je takva osoba mogla pobijediti Borisa Tadića, uglađenog, elokventnog profesora, otmjenih manira i porodičnog pedigrea.. Šta god o tome govorili istraživači javnog mnjenja, politolozi i drugi analitičari, mislim da za to nema drugog niti tačnijeg objašnjenja od činjenice da je Tadić tokom svog mandata okončao suradnju Srbije sa haškim tribunalom, izručujući najprije Radovana Kardžića, a tri godine kasnije i Ratka Mladića. Tomislav Nikolić je nakon oba ta događaja bio na čelu uličnih protesta protiv izručenja, i tako sebi utabao put da nakon mnogo prethodnih propalih pokušaja useli u Predsjedništvo Srbije.
SRIJEDA, 26. JANUAR
Prije nekoliko nedjelja ovdje je bilo govora o zapostavljenom, medijski prećutanom, vitalnom fenomenu bosanskoherecvgovačke književnosti koja se više cijeni, nagrađuje izvan Bosne i Hercegovine, nego unutar njene takozvane kulturne javnosti. Potvrda iznesenih tvrdnji stigla je neočekivano brzo: pisac Damir Uzunović dobio je danas za svoj roman “Ja sam” najznačajniju književnu nagradu u Hrvatskoj “Fric” koju dodjeljuje tamošnji magazine “Expres”. Nagrada se dodjeljuje autorima koji, kako je pecizirano u propozicijama, pišu na jezicima sa kojih nije potreban prijevod na hrvatski jezik. Dakle pokriva i okuplja književna djela sa širokog eksjugoslovenskog jezičkog prostora, pa se u konkurenciji našlo čak 50-ak knjiga. Laureat Damir Uzunović nije je zbog bolesti prisustvovao svečanosti dodjele nagrade koja je imala status prvorazrednog kulturnog i društvenog događaja u Hrvatskoj. Nagradu “Fric” prije nekoliko godina dobio je i Prijedorčanin Darko Cvijetić za svoj roman “Schindlerov lifet” koji je u međuvremenu stekao kultni status i po kojem je uprizorena uspješna i također nagrađivana prozorišna opredstava u sarajevskom “Kamernom teatru”.
U istom danu je dodijeljena mnogo zvučnija i dugotrajnija “NIN-ova” nagrada za roman godine koja se unutar srpske kulture tretira na mnogo uzvišeniji, svečaniji i medijski intenzivniji način. Dok se ovogodišnja dobitnica NIN-ove nagrade Milena Marković tokom dana u kojem je proglašena dobitnicom nagrade pojavljuje na svim televizijskim programima, daje izjave i intervjue, o njenom romanu govore članovi žirija i književni kritičari, nagrada sarajevskom piscu tretirana je na marginama današnjih tegobnih društveno-političkih događaja, prenose se šture, jednoobrazne ( agencijske) vijesti uz poneku riječ zahvale pisca, laureata Uzunovića.
Vrlo se često kaže da u javnosti postoje mnogo veći interes za književne nagrade nego za književnost samu, što se može odnositi na sve sredine, pa i na bosanskohercegovačku. No, važi također konstatacija da nagrade blagotvorno utječu na čitanost djela koja su ih dobila , pa i cjelokupne književne produkcije . Nagrade koje su posljednjih godina u BiH I regionu dobijale knjige bosanskohercegovačkih pisaca imaju neuporedivo veći značaj od pojedinačnih priznanja njihovim autorima: one usmjeravaju pažnju i otrivaju jednu respektabilnu, snažnu i autentičnu evropsku književnost. Možda je pretjerano poređenje, ali nagrade romanu Damira Uzunovića, ranije Darka Cvijetića, pa Faruka Šehića, Damira Ovčine, Josipa Mlakića imaju snagu i potencijala da afirmiraju ovdašnju književnost i cjelokupnu kulturu na način na koji je Nobelova nagrada Gabrijelu Garsiji Markesu prije skoro pola stoljeća pomogla da se svijet suoči sa fascinanntom hispanoameričkom literaturom.
Sarajliji hrvatska nagrada Fric za roman ”Ja sam” / Bljesak.info | BH Internet magazin
Nagrada Damiru Uzunoviću jeste istodobno i priznanju izdavačkoj kući “Baybook” čiji je urednik i cjelokupnoj kulkturnopj misiji Baybooka kao svojevrsne sarejvske i bosanskohercegovačke književne agore, otvoprenog trga literature , dijaloga, suprotstavljenog provicijalizmu, antimodernizmu, najezdi režimski podstaknutih literarnih i duhovnih kvazivrijednosti.
ČETVRTAK, 27. JANUARA
Prije okruglo 30 godina, u ljeto 1992.godine, na naslovnoj stranici dnevnog lista Oslobođenje objavljen je tekst “Bez osvete, molim!” čiji je autor bio poznati pisac i proslavljeni scenarista Abdulah Sidran. Dok su iz svih dijelova BiH svakodevno stizale vijesti o strašnim zločinima, logorima, progonima, Sidranov poziv je bio vrisak upućen vlastima u Sarajevu i njima podređenim oružanim snagama da ne posežu za osvetom i ne upadaju u vrtlog zločina u kojem bi se utopila i kompromitirala njihova pravedna odbrambeno-oslobodilačka borba. Osveta bi samo legitimirala i dala za pravo zloćudnim propagandnim floskulama o vječitom vraćanju zla i mržnje u začaranom krugu bosanske tragedije.
Amir Reko, komandant Armije BiH u opkoljenom Goraždu, zacijelo nije mogao tih ratnih dana pročitati Sidranov novinski apel-krik. Srpske snage su na samom početku rata masakrirale njegovu majku i brojne druge članove porodice. Emir Reko na zločin nije odogovorio novim zločinom, osvetom. Naprotiv. Nije dopustio da se 45 stanovnika jednog sela naseljenog Srbima likvidira. Civile, žene i djecu je odmah oslobodio, a naoružane muškarce zarobio, kasnije razmijenio. Njegovi šefovi u Goraždu, vojni i civilni gospodari grada, nisu sa odobravanjem primili taj viteški, časni ratni gest. Nekoliko mjeseci kasnije, zbog nepovjerenja i prijetnji Reko je napustio Goražde i Bosnu i sa familijom odselio u Dansku.
Prije 6-7 godina Reko je svoju životnu epopeju ispričao u dokumentarnom filmu “Makedonac”, koji je doživjeo veliki uspjeh širom regiona i polučio gotovo katarzičnu atmosferu među ljudima u Goraždu i okolini. Prije dvije godine odbornici Skupštine Goražda su Amira Reku proglasili nepoželjnim u ovom gradu, zbog navodnog vrijeđanja časne borbe Armije BiH tog grada . Tome se, među rijetkima, usprotivio Gradonačelnik Ernest Imamović, sin komandanta Zaima, ratnog suborca Emira Reke.
Ovih dana je više intelektualaca i javnih radnika iz nekoliko država predložilo Amira Reku za Nobelove nagradu za mir. Jedan od njih Marijan Hajnal, profesor iz Izraela kazao je da bi Reko, zbog svega što je učinio u složenim ličnim i ratnim okolnostima trebao biti svugdje proglašen počasnim građaninom, a ne personom non grata.
AMIR REKO
Slabašne su bile reakcije unutar sarajevskog tzv.probosansko-patriotskog miljea na goraždanski progon Amira Reke. Moćnom rukom gospođe Sudbine nakon rata je pisac Abdulah Sidran postao građanin Goražda i proveo dosta vremena u grad na Drini. U svom javnom aktivizmu, prisustvu na društevenim mrežama, televizijama, književnim manifestacijama još se nije dotakao slučaja ratnog komandant Reke. A Reko je u svojoj ratnoj praksi poslušao i dosljedno proveo Sidranov apel iz novinskog članka, stavljajući ljudskost i čast, ispred osvetoljubive krvoločnosti.
No, Abdulah Sidran se zato javno angažirao oko jednog drugog ratnog događaja i njegovog glavnog aktera: zatražio je preko društenih mreža da se u Sarajevu oduzme ulica Srđanu Aleksiću, mladiću iz Trebinja. O Aleksiću, kojeg su u ratnom Trebinju ubili njegovo srpski sunarodnjaci nakon što im nije dozvolio da zlostavljaju njegovog druga Bošnjaka, zna se više i duže od slučaja Amira Reke. Aleksićevo ime nose ulice u više gradova u BiH i Srbiji, kao novinarska nagrada, o tom događaju je snimljen upsješan i film “Krugovi” reditelja Srdana Golubovića. Sidran, međutim, smatra da je cijeli taj događaj falcificiran, izmišljen, da je Srđan Aleksić bio pripadnik “četničke vojske” kojeg su ubili “njegovi četnici” u švercerskom obračunu na ratnoj trebinjskoj pijaci. Pri tom mu ne smeta da za svoje tvrdnje koristi četničke izvore i autore.
Abdulahu Sidranu je odgovorio njegov kolega Feđa Isović, regionalno poznat scenarista televizijskog serijala “Lud zbunjen normalan”, rođen u Trebinju, u kojem nakon rata provodi dosta vremena. Isović, koji je bio prijatelj nesretnog Aleksića i njegove familije piše da je verzija događaja koju je preuzeo i javno distribuirao Sidran neistinita, uvredljiva i zatražio od starijeg kolege da se izvine ocu Radetu i prijateljima Srđana Aleksića. Sidran jer odgovorio da mu to ne pada na pamet da to učini.
Emir Reko vjerovstno neće dobiti Nobelovu nagradu, možda će do kraja života ostati nepoželjan Goraždu. Možda i Srđanu Aleksiću oduzmu ulicu u Sarajevu. Međutim, uznemirava I obespokojava jedno drugo pitaanje koje se izvodi iz ova dva slučaja: kuda ide gdje će završiti ova zemlja u kojoj se dobrota, čestitost i moral… sumnjivi čak i kada se stotinu puta dokaže da nisu, a zlo, mržnja, kriminal, zločini se ne dovode u pitanje i ne provjeravaju, ne osuđuju, niti progone.
Ako se etičkim čišćenjem Goražda od Amira Reke i etničkim čišćenjem Sarajeva od Srđana Aleksića brani svoj narod I njegova časna borba, onda je ona bila uzaludna i izlišna.
PETAK, 28 JANUAR
U Istočno Sarajevo krajem prošle godine stiglo 40-ak čudnih gostiju, pripadnika jedne jevrejske sekte i proizveli su pravu moralnu i sigurnosnu paniku kod građana i lokalnih vlasti. Mediji su se promptno dali u potragu za eventualnim nezakonitostima boravka ove vjerske komune na tlu BiH, međutim, nadležne insitucije potvrdile je sve u tom slučaju legalno i u skladu sa zakonom. Jedini registrirani kriminal je lokalnog porijekla: domaćin koji im je iznajmio svoje dvije kuće, nije to prijavio. Inače je riječ o poslaniku u parlamentu Republike Srpske.
Lokalno stanovništvo tvrdi da je uznemireno boravkom koloritnih Jevreja u njihovoj blizini. Čuli su da su pripadnici sekte koja prakticira neobičan pogled na svijet, pomalo ekstreman, ponekad i nasilan. Inače, kao što je poznato, eksremizam je potpuna nepoznanica u ovoj sredini, vjerski pogotovo. O nasilju da se ne priča. Prije koji dan na slobodu je pušten kriminalac, koji je samo petnaestak dana ranije u pola bijelog dana u Istočnom Sarajevu pucao i teško ranio jednog tamošnjeg građanina . Njegovo izlazak na slobodu, eto, nije uznemirio javnost, tankoćutne građane, ali dolazak tvrdokuhanih jevrejskih vjernika jeste. Od potencijalnog nasilja I remećenja javnog reda i mira nezvanih gostiju navodnih jevrejskih ekstremista strahuju i političari , pa i jedan od njih, gradonačelnik Istočnog Sarajeva koji je nedavno na javnom mjestu pred očima zapanjenih sugrađana krvnički zlostavljao svoju partnericu. Od vjerskog ekstremizma jevrejske sekte vjerovatno zazire i onaj lokalni pravoslavni svećenik koji iza sebe ima impresivnu militantnu i huškačku ratnu prošlost. Prema informacijama sa terena četrdesetak Jevreja ni na koji način, osim “neervropskim” načinom odijevanja ne skreću na sebe pažnju. Mirno u svojim kućama obavljaju vjerske rituale i “koreografski” neobične obrede. Pa, ipak se insisitira na tome da njihovo prisustvo uznemirava javnost da čak lokalna djeca odbijaju primati poklone koje im ovi živopisni, ćutljivi gosti nude na ulicama.
Čini se da je riječ o manifestaciji istog oblika društvenog ponašanja kakvog smo svjedoci u drugom dijelu Sarajeva prema migrantima koji stižu iz nekih dijelova svijeta na proputovanju za evrospki rahatluk . I njih se optužuje da ugrožavaju sigurnost, predstavljaju opasnost za mirne građane unatoč tome što egzaktni polcijski podatci govore da migranti na zanemariv, minoran način doprinose ugrožavanju javnog reda i mira, i jačanju općeg kriminaliteta u Sarajevu. Ni u jednom od krvavih obračuna u kojima iz nedjelje u nejdelju širom “federalnog Sarajeva” padaju mrtve glave nisu sudjelovali migranti, nego naši domači dečki iz uglednih familija, sa arsenalima o*****a, d***e u svojim stanovima.
Odnos lokalnih zajendica, uključujući i političke elite prema migrantima, a sada i prema navodno sumnjivim pripadnicima jevrejske sekte u velikoj mjeri je posljedjica hronilčne ksenofobične zatvorenost i iracionalnog straha od drugog, novog, nepoznatog. Iz Bosne I Hercegovine je u druge zemlje, najčešće Evropske Unije, samo u prošloj godini iselio 100-ak hiljada ljudi i taj će se trend samo nastavljati i dramatizirati. Treba biti ne samo tolerantan nego zahvalan svakom onome ko pokaže želju i namjeru da makar privremeno, pri tom legalmno, svoje utočište izabere ovu demografski i na svaki drugi način opustošenu zemlju.
SUBOTA, 29. JANUAR
Pregovori o promjeni, dograđivanju izbornog zakonodavstva u Bosni I Hercegovini koji se uz pomoć predstavnika SAD i Evropske Unije te najznačajnijih političkih lidera iz Federacije BiH već drugi dan održavaju u Neumu prolaze u potpunoj zatvorenosti za predstavnike medija. Novinarima šture i neodređene informacije o toku sastanka na kašičicu daju glavni pregovarači Angeline Eichhorst, predsatvnica Evropske Unije i Matthew Palmer, predstavnik američke administracije. Javnost u BiH rezultate pregovora isčekuje sa nadama i strahovima, cijeli taj proces traje predugo i najmanje što se može očekivati da se konačno završi, na ovaj ili onaj način.
I u Hrvatskoj, unutar političkih i medijskih krugova vlada pojačan interes, čak i svojevrsno vanredno stanje glede toka I ishoda razgovora u Neumu. Pojedini političari su se pretvorili u grozničave navijače, grlate kibicere na braniku nacionalnih interesa Hrvata u BiH. Važi to i za vladajuće i za opoziciju. Jedan od najglasnijih opozicionera, Nikola Grmoja iz Mosta kaže da priželjkuje neuspjeh neumskih dogovora, što bi, smatra on, dovelo do raspada pravnog poretka u BiH I omogućilo Hrvatima u njoj da samostalno biraju svoj put. A taj put je odavno poznat, to je put secesije i vodi u jednom pravcu, prema matici Hrvatskoj.
HRT: Palmer i Eichhorst u novoj posredničkoj misiji u BiH, rješenja još nema
Jedna od najagresivnijih hrvatskih televizijskih novinarki u odbrani ugroženih prava Hrvata, Ivana Petrović sa Nove TV, sinoć je u oštrom, dramatičnom tonu najavila da se u Neumu odlučuje o sudbini, biti, ili ne biti, bosanskohercegovačkih Hrvata. Predstavljena kao ekspertica, ova si je novinarka priskrbila pravo da osobno određuje hrvatskim pregovaračima, Draganu Čoviću i kolegama što je “donja granica” ispod koje ne bi nikako smjeli ići u Neumu. A, po njenom mišljenju, ta je granica i implementacija apelacije Bože Ljubića čiju je ustavnost, kaže, “potvrdio Ustavnu sud Federacije BiH”. Novinarska komentatorica koja autoritativno i nadmeno dijeli lekcije političarima, domaćim i stranim, ne zna da je apelaciju Ljubiča djelomično podržao Ustavni sud Bosne I Hercegovine, a ne Federacije BiH. Ne poznaje, dakle, osnovne elemente ustavno-pravne arhitekture BiH o kojoj donosi sueperiorne zaključke. Nije joj poznato ni to da je presuda Ustavnog suda BiH, a ne Federacije BiH, djelomično implentirana u Izborni zakon od strane Centralne komisije BiH i da je današnji sastav Doma naroda Parlamenta Federacije BiH izabran prije četiri godine upravo po tom obrascu. Ne zna, također, vodeća hrvatska novinska ekspertica za BiH, da ustavni Sud Federacije BiH ne sam što nije odlučivao o apelaciji Bože Ljubića, nego godinama ne odlučuje ni o čemu drugom, jer ne radi u kompletnom sastavu. A Ustavni sud Federacije BiH godinama ne radi u kompletnom sastavu zato što predsjendik Federacije HDZ-ovac Marinko Čavara u sklopu sveobuhvatnih opstrukcija odbija imenovati jednog njegovog člana. Ukoliko neki predstavnik hrvatskog naroda, poput Čavare, može blokirati rad tako važne insitucije kakav je Ustavni sud entieta, ako je u stanju opstruirati izbor Vlade tog entiteta, što i čini, dovodili li to barem malkice u pitanje tvrdnju o političkoj i insitutucionalnoj obespravljenosti I neutjecajnosti Hrvata u BiH!?
Ima jedna zanimljivost koju bi neko ambiciozniji od mene trebao problematizirati. Proteklih je 20-ak godina pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasbouru raspravljalo o žalbama više građana BiH koji su tvrdili da je država ugrozila njihova ljudska, građanska prava . Žalili su se pripadnici jevrejske i romske zajendice, Jakob Finci i Dervo Sejdić, žalio se pokojni Svetozar Pudarić kao predstavnik Srba u Federaciji, žalila se Azra Zornić zbog toga što kao građanka koja se nacionalno ne izjašnjava ne može ostvariit svoje pravo da bira i bude birane. Na sve te žalbe Sud u Strasbouru je dao pozitivan odgovor, a nit jedna još nije implementiarana. Uočljivo je da se toj najvažnijoj međunraodnoj pravosudnoj instituciji koja se skrbi o ljudskim pravima i slobodama , do sada još uvijek nije obratio nijedan pripadnik i predstavnik Hrvata u BiH, najvodno najugroženije etničke zajednice. Da li je razlog taj što oni ne vjeruju, u nepristrasnost i neovisnost Evrospkog Suda za ljuska prava, ili pak misle im je ugroženost mnogo lakše i jednostavnije dokazivati u medijima i političkim forumima nego na meritornim, nadležnim međunarodnim sudovima?!
NEDJELJA, 30. DECEMBAR
Kada god za nekog poltičkog dužnosnika, direktora u javnim preduzećima, ili drugog kakvog budžetskog namještenika čujem da ga je predložila ta i ta stranka čiji je član od tada i od tada, automatski dovodem u pitanje njegovu stručnost, čestitost, posvećenost i moral. Imam ja sa tim dugo i debelo iskustvo i rijetko me kad posljednjih godina ono prevarilo. Odmah se upitam: dobro, ako je taj ministar, direktor, upravnik takav kakvim ga predstavljaju, pošten, stručan, moralan, šta je, pobogu, uopće tražio u stranci koja je iz svojih redova odavno protjerala i stručnost ,moral i poštenje. Da li mogu iz stranaka u kojima predominanto upravljaju autokratski, nedemokratski, neprosvijećeni lideri dolaziti kadrovi koje će krasiti demokratija i inkluzivnost. Kada je prije više od godinu dana SDP BiH za gradonačelnicu predložio Benjaminu Karić, istučući njene akademske titule i uspjehe, valjda sam jedini pokazao mrvicu javne rezerviranosti i opreza prema onome što se za nju tvrdilo. Zdrava logika me na to tjerala: kako može neko sa takvom, navodno, blistavim univerzitetsko-akademskim performansama biti član stranke u kojoj gotovo nijedan istaknuti član nije stekao diplomu pod normalnim obrazovnim okolnostima. Najogovornija osoba za njihovu političku afirmaciju bivši lider SDP-a Zlatko Lagumdžija nakon što je brutalno uklonjen od svojih klonova, žalio se kako ih je on godinama tjerao da završe fakultete, a njima to nije padalo na pamet. Da se razumijemo, imanje ili nemanje fakultetske diplome nije samo po sebi pokazatelj nečije sposobnosti, mogu se kvalitete, znanje i stručnost bez posjedovati i bez tog komada papira. Sp**ni su i upitni međutim mutni, često i nezakoniti načini kojima se stizao do sticanja diplome . Jedan moj pokojni prijatelj, ugostitelj iz Hercegovine, znao je ne baš sasvim u šali govorti: “Više se u mojoj kafani položilo ispita i ocjena upisalo u indexe, nego u kabinetima većine sarajevskih fakulteta”.
Političke stranke, odnosno njihova rukovodstva su pretvorene u tvrdokorne neprobojne klastere, polumafijškog tipa, klijentelistički i interesno isprepletene, nepovjerljive prema novim ljudima, drugačijih etičkih i profesionalnih standarda. Članstvo u takvim organizacijama nužno je povezano sa nizom kompro
misa, kršenja društvenih I etičkih normi i osobnim poniženjima, na šta ozbiljna i dostojanstvena čeljad ne želi pristajati.
“Učlanio bih se ja u neku stranku, ali me je stid”, govorio je jedan ugledni akademski radnik. I u tome i jeste suština: ogroman broj ljudi participiranje u politici doživljavaju kao paktiranje sa nečastivim, hvatanje u kolo sa ljudima koje inače zaobilaze u širokom luku i sa začepljenim nosom. Takvo stanje u političkim strankama za dugoročno katastrofalnu posljedicu ima masovnu depolitizaciju najšireg sloja građana, ne u smislu da ih politika ne zanima, nego u pogledu nespremnosti da se politički angažiraju u ovakvom političkom ambijentu, sa ovakvim akterima, otuđenim od realnog života i nesposobnim da ga mijenjaju. Optuživati građane da su svojim pasivizmom, apsistencijom od političkog angažmana suodgovorni za akuelno stanje, je najblaže rečeno, nekorentno: ljude je stid, ljudi ne žele upasti u takvo društvo, gadi im se postati njegov dio. I najčešće su više nego u pravu!
(Emitirano na TV OBN u ponedjeljak, 31.januara)
(SB)
(4)
