Brojnost ruske vojske i opreme uz ukrajinsku granicu Putinu omogućuje da napadne ako želi. Što će biti, ne zna nitko…
Piše: Željko Trkanjec
U nedjelju navečer, 20. veljače, opet su razgovarali francuski i ruski predsjednik, Emmanuel Macron i Vladimir Putin. Tijekom noći na ponedjeljak Bijela kuća je objavila da je američki predsjednik Joe Biden voljan sresti se s Putinom, uživo, kako bi raspravili ukrajinsku krizu.
Tako sam počeo ovaj tekst koji je pisan u ponedjeljak, 21. veljače, u rano prijepodne. Da bi se sve izokrenulo tijekom poslijepodneva jer je Putin odlučio priznati samostalnim međunarodnim entitetima dvije “narodne” republike u pobunjenim dijelovima Ukrajine, Donjecku i Luhansku.
Izgledno je da sastanka s Bidenom neće biti. Niti s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Koji je tijekom vikenda iz Münchena, sa sigurnosne konferencije, objavio da je pripravan s njime se sastati bilo kad, bilo gdje i bilo s kim. Što otvara važno pitanje: zašto takve inicijative nije bilo prije ove krize, tada ne bi bilo vjerojatno ni vojne prijetnje.
No, kremaljskom caru on nije dostojna razina. Biden jest, Macron, njemački kancelar Olaf Scholz i kineski vladar svega Xi Jinping. Sa Zelenskim se ne priča, o njemu se priča. Obnova je to stare ruske/sovjetske politike: o Poljskoj ćemo razgovarati u Berlinu, ne u Varšavi.
Dinamika ukrajinske i krize europskog sigurnosnog sustava jača, traje vojni pritisak, diplomatske su aktivnosti konstantne, telefoni zvone na sve strane. Cilj EU i NATO-a je na svaki način izbjeći rat dok ukrajinski pobunjenici već nekoliko dana objavljuju da su pod teškim napadima vlade u Kijevu, proglašavaju opću mobilizaciju, izvanredno stanje. Kritična masa već tinja. Neki kažu i gori, ali još ne plamti.
Mediji su puni analiza koje traže odgovore, ali meni se čini da je jedno od presudnih pitanja stanje u glavama dvaju susjeda, Putina i Zelenskog. Jer, potpuno je jasno što su interesi Pariza, Berlina, Rima, Beča, Helsinkija (ovo nije slučajan već promišljen odabir), Zagreba. Hrvatska vlada u ovom slučaju ima dobro profiliranu politiku koju dijeli sa saveznicima u EU i NATO-u: podržavanje teritorijalnog integriteta Ukrajine, ulaganje maksimalnih napora u pregovore kako bi se izbjegao rat. Politika koja je dobro primljena u krugu saveznika.
Izjave predsjednika Zorana Milanovića ostaju u zraku kao njegov doprinos zbunjenog i zbunjujućeg (oboje je problem). Kao ni Tuđmana posljednje dvije godine mandata zbog bolesti koja mu je pomućivala razum, tako sada ni Milanovića više nitko od saveznika ne smatra relevantnim sugovornikom niti uzima u obzir njegove izjave. Preko njegovih se izjava prelazi kao da nisu ni rečene. Ili su kontekst za zbijanje šala poput one da ne prima ministra obrane Ujedinjene Kraljevine, već samo one velikih sila. Američki, kineski i ruski ministri su odmah pojurili prema Pantovčaku. Iako će mnogi ipak skrenuti pozornost na činjenicu da je on vrhovni zapovjednik vojske. Sabor ga ipak može preglasati.
”Razvoj situacije je teško predvidjeti. Predsjednik misli da je rizik velik i da brojnost ruske vojske i opreme uz ukrajinsku granicu Putinu omogućuje da napadne ako želi. Ali ne želi prejudicirati da će se to i dogoditi. Nitko ne zna što će biti, nitko nije u Putinovoj glavi”, rekao je izvor iz Elizejske palače. Tako je izvijestio AFP, a prenijela Hina, u nedjelju – Putin i Macron su razgovarali i u subotu navečer.
Zelenski je dan ranije održao govor u Münchenu. Iako mu se sugeriralo da ne dođe jer državi prijeti napad. Došao je. Nakon govora je ostao niz pitanja o tome što je u njegovoj glavi.
Ian Bremmer, osnivač i čelnik Eurasia Group, analitičke tvrtke, ponudio je interesantno tumačenje: “Ključno je prepoznati da Putin i Zelenski djeluju pod ogromnom neizvjesnošću o pravim preferencijama, uvjerenjima i strategijama onog drugog. Takve okolnosti izazivaju strah obiju strana i najčešće završe u sukobu.” Ali, često je riječ o taktikama pritiska. Koje također mogu propasti pa se završi u kinetičkom sukobu. Koji, ponavljam, traje na liniji razgraničenja Ukrajine i pobunjenih područja.
Zelenski je iskoristio München kao platformu s koje će lansirati novu sliku sebe, odlučnog predsjednika s jasnim ciljevima. Slike koju dosad nismo vidjeli, nešto malo na početku mandata, ali zatim se izgubila u bespućima unutarnje ukrajinske politike koja je progutala ostvarenja “narančaste revolucije” iz 2004. godine i sedam godina kasnije na vlast vratila Viktora Janukoviča protiv kojeg su bili ustali.
Zelenski je održao dobar govor, sklopljen prema najboljim retoričkim regulama, emotivan, s osobnim pristupom, dijaloški, tražeći od prisutnog auditorija i drugih da pokažu empatiju. Zaključak govora je priča o tri djevojčice koje su dan prije ostale bez oca. Zbog napada iz Donbasa.
Političke su poruke interesantne i donekle mogu otkriti što je u glavi ukrajinskog predsjednika. Koji kaže da je “arhitektura svjetske sigurnosti krhka i treba je popraviti”. Ukrajina jest trenutna svjetska kriza, ali dijalog Zapada i Moskve svodi se na pitanje europske sigurnosne arhitekture. O njoj se raspravlja i o njoj se mora nastaviti raspravljati jer ne samo da je krhka, ona je, kad je riječ o pitanjima kontrole naoružanja, nepostojeća. Ali nije dobro davati joj nepotrebni globalni epitet. Jer, ako do rata dođe, ostat će ograničen, regionalni. Nikako globalni.
Zelenski će zatim postaviti pitanje odgovornosti te će reći da su jedni proveli zločine, a drugi su indiferentni. “Indiferentnost vas čini sudionikom.” Tako je ukrajinski predsjednik predstavnike EU i SAD-a proglasio sudionicima u ruskim zločinima. Pristojnije nego što bi to rekao Milanović, ali neupitno. Optužio je Zapad za politiku popuštanja Putinu. Koja je, tvrdi, dovela do aneksije Krima. Što je, najblaže rečeno, upitna teza.
Zatim je Ukrajinu definirao štitom koji osam godina odolijeva jednoj od najvećih svjetskih vojski. Kad je Hrvatska u počecima diplomacije podsjećala na “antemurale Christianitatis”, blagonaklone su nam zemlje rekle da se okanemo te naracije jer time vrijeđamo Tursku, članicu NATO-a, saveznika u BiH. Tako bi se mogla tumačiti usporedba koju je iznio ukrajinski predsjednik, nemila europskim ušima. Rusija nije neprijatelj, ona mora biti partner. Bez nje, reći će Macron, nema europske sigurnosti. Točno.
Zelenski će prozvati EU da ne pokazuje dovoljno snažno da prihvaća ukrajinsku europsku perspektivu. “Ne bi li EU danas trebala reći da njezini građani pozitivno gledaju na ulazak Ukrajine u Uniju?” pita Zelenski. Odgovor je – ne. Europski građani ne gledaju pozitivno na ulazak ikoje druge zemlje u Uniju. A onda proziva i NATO na istoj osnovi.
Jens Stoltenberg, glavni tajnik Saveza, brzo je odgovorio: “Pomažemo Ukrajini da ojača svoju obrambenu sposobnost. Pružamo obuku, opremu i tako pomažemo (na putu) prema euroatlantskim integracijama”, rekao je. Dodajući da je članstvo Ukrajine u NATO-u moguće, ali da o tome odlučuje još 30 saveznika. Prema njegovim riječima, trenutno nije najvažnije da se Ukrajina pridruži NATO-u, već “je li prihvatljivo da velika sila poput Rusije drugoj zemlji silom određuje što smije i što ne smije činiti”.
Zelenski nije uspio. Njegove su poruke loše odabrane, napad u diplomaciji nije uvijek najbolji odgovor. Posebno napad na osvjedočene saveznike. Govorom u Münchenu nije se pozicionirao kao čelnik koji donosi rješenja, pripravan na teške poteze, takve koji donose mir. Jedan od njih bio bi provedba Sporazuma iz Minska. Koji traže pregovore s pobunjenicima. Između ostalog. Bremmer je lapidaran: “Zelenski ima dosta suparnika kod kuće koji će svaki ustupak Moskvi nazvati činom kukavičluka i izdaje.” Opet podsjećam na razliku državnika i političara.
S druge je strane Putin. Za kojeg vrijedi “da nitko nije u njegovoj glavi”. O kojem uistinu sve ovisi. Dvoje ljudi koji ga jako dobro poznaju, možda najbolje na svijetu, dali su opise koji nam možda mogu pomoći u pronicanju njegovih motiva. Prva je Fiona Hill, američka stručnjakinja oštra uvida u rusku politiku i Putina osobno. Smatra da je konstruirao cijelu krizu kako bi definirao položaj u ruskoj povijesti, kao čelnik koji vraća Ukrajinu u rusku orbitu i koji je zadržao Bjelarus. “Ne smatram uopće da je iracionalan, s njegove točke gledišta. On je u drugom kadru u odnosu na nas”, rekle je u razgovoru za The New York Times. I zatim dodala, po mom sudu ključnu rečenicu: “On živi u povijesti i svom povijesnom narativu.” Što predstavlja problem jer povijesni narativ nije prostor za donošenje pragmatičnih, interesnih poteza. Fiona Hill ipak vidi da bi Putin mogao biti zadovoljan razvojem situacije jer ga sada svi slušaju, ima pozornost Zapada. Problem je, navodi, čujemo li ga kako bi on to htio.
”Ne mogu reći hoće li napasti [Ukrajinu]. Ali sigurno će nam nametnuti dojam da će to učiniti i želi pokušati pronaći operativno iznenađenje. Želi nas zateći. Ne znamo koliko su mu dobri obavještajni podaci. A u nekim slučajevima mislimo da možda i nisu sjajni, jer sigurno nije dobro pročitao raspoloženje u Ukrajini. Očito je mislio da ćemo se svi raspasti na međunarodnoj razini. Vjerojatno nije predvidio odlučnost Zapada u obliku NATO-a i europskog jedinstva, ali ne znamo što mu ljudi [oko njega] govore.” Tako je zaključila Fiona Hill. Dodajući kako je Putin prije bio odmjereniji.
Sauli Väinämö Niinistö, finski predsjednik, s Putinom igra hokej i osobno ga poznaje od 2012. godine. U razgovoru za Der Spiegel rekao je kako u posljednjim razgovorima nije vidio veliku razliku u odnosu na Putina otprije, ali “zvuči odlučnije”. Niinistö navodi da je do promjene došlo negdje u razdoblju od prošlog ljeta do jeseni, listopada. “Ne vidim promjenu u njemu kao vođi. Ali vidim promjenu u njegovu ponašanju. Odjednom se počeo ponašati vrlo, vrlo odlučno. Mislim da je uvidio priliku i želio iskoristiti trenutak da ostvari sve što je godinama imao na umu”, objasnio je finski predsjednik. Fiona Hill smatra da je Putin ogorčeniji i kao mogući razlog za to navodi pandemiju.
Osvrnuo bih se na tu tezu. Taj čimbenik treba svakako uključiti u razmatranje jer se i Putin, s pojavom virusa, zatvorio. Kao i njegov sada najbliži partner, kineski predsjednik Xi Jinping. Putinu je gotovo 70 godina, što nije starost. Ali na vlasti je 22 godine a da nije ostvario ništa po čemu bi ga ruska povijest pamtila. Daleko je od Petra Velikog. Članovi obitelji žive odvojene živote, a on je u poziciji osamljenog vladara kojeg je virus podsjetio na smrtnost. Antički je Rim imao opravdan običaj da vojnom zapovjedniku koji slavi trijumf na kola postave roba koji mu u uho govori: “Memento mori!”, sjeti se da si smrtan. Zato nije isključeno da se Putin, uplašen da bi mogao umrijeti prije vremena a da iza sebe ne ostavi ikakvu baštinu, okrene ne prema stvarateljima nego prema uništavateljima. Da odluči biti kao i onaj antički vladar koji, kad je shvatio da mu ime neće ući u povijest i po čemu što je učinio, pa tako ni u ovaj tekst, naredi da spale hram božice Afrodite u Efezu, jedno od sedam čuda antičkog svijeta.
Niinistö nije želio zaključivati, ali neuredan odlazak SAD-a iz Afganistana mogao je biti trenutak u kojem je Putin povjerovao u kinesku tezu o zapadnom svijetu koji je u degresiji. Tezu koju je i sam gradio pričama o zdravom, pravoslavnom svijetu koji je suprotnost dekadentnom Zapadu. Dodatni je argument mogao biti sukob Francuske i SAD-a oko prodaje podmornica Australiji uz poznate poznanice njemačkih izbora u rujnu prošle i francuskih u travnju ove godine. Um zatvoren u četiri zida, um autokrata koji s vremenom počinje vjerovati da sve razumije, a rijetki ljudi koji do njega dopru mu to bez prestanka potvrđuju, mogao je kreirati sliku svijeta u kojem će pritisak na Ukrajinu dovesti do željenog učinka. I bez potrebe da angažira vojsku.
Proces se nije odvio kako je um u Kremlju zamislio, racionalnom bi promatraču bilo jasno da će Macron, sa svojim paneuropskim idejama, biti sklon i riskirati izbore samo da ostvari međunarodni uspjeh. Njemački kancelar Olaf Scholz dobro pozna politiku i brzo se u nju uključio, a SAD nije jednostavno okrenuo leđa Europi i preselio sve svoje vojne, političke, ekonomske i ine efektive na Pacifik. Upravo se riječi jednog od Macronovih suradnika, nakon prvog od telefonskih razgovora s Putinom, kad je naveo da ruski predsjednik priča dugo o povijesnim temama koje nemaju utjecaja na trenutna zbivanja, mogu tumačiti kao rezigniranost autokrata čiji projekt nije uspio. Što se može pretvoriti u ozbiljan problem jer takav um, nezadovoljan, ogorčen, rezigniran, a odlučan može u stvarnost provesti najgori scenarij. Rezigniran jer je najbliži saveznik, Kina, odbila u zajedničkoj izjavi od 4. veljače navesti Ukrajinu, ali je Tajvan navela.
“Kina misli da sve zainteresirane strane trebaju dopustiti da razum prevlada i da teže političkom rješenju suzdržavajući se od bilo kakvog postupka koji bi mogao povećati napetost i zaoštriti krizu”, rekao je kineski ambasador u UN-u Zhang Jun 17. veljače. Sve strane, dakle i Rusija. Da bi u Münchenu kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi rekao da nijedna zemlja ne smije svojevoljno pokušati izmijeniti međunarodne norme i da nijedna zemlja ne bi trebala biti opsjednuta povratkom u povijest. Podsjećam na tezu Fione Hill o Putinu i povijesti. Što se lako može vidjeti kao distancija u odnosu na Rusiju. Peking ima razvijene ekonomske odnose s Ukrajinom i ne bi ih želio izgubiti jer ga pozicioniraju na važnom Crnom moru.
I zato je priznao neovisnost pobunjenih ukrajinskih pokrajina. Riječ je o političkom procesu koji je tekao u ruskom parlamentu, donjem domu, Dumi, s usporednim prijedlogom da se formalizira vojna pomoć tim pokrajinama. Nakon precizno insceniranog sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost, koje je služilo isključivo kao glasačka mašina za već donesenu odluku, Putin je bio najavio da će uskoro potpisati ukaz o priznanju neovisnosti. Potpisao ga je odmah. Kremaljski je car tako konačno presjekao jednu u nizu neizvjesnosti od početka ukrajinske krize koja se može datirati u sredinu prosinca najkasnije. Odluka o priznavanju dviju “narodnih” republika podrazumijeva da su Sporazumi iz Minska mrtvo slovo na papiru. Putin je procijenio da Kijev ne planira provesti ključne dijelove sporazuma i presudio da treba pojačati pritisak na vlasti u Ukrajini. Svjestan važnosti odluke, o njoj je osobno izvijestio Macrona i Scholza. Koji su, prenosi Kremlj, izrazili nezadovoljstvo odlukom, ali i naglasili pripravnost za nastavak kontakata.
Putin, koji međunarodno pravo tretira kao sredstvo opravdanja vlastitih interesa i poteza, sada će smatrati pobunjeničke vlade u Donjecku i Luhansku “međunarodnim entitetima” koji imaju pravo tražiti zaštitu. Koju će im Moskva biti pripravna pružiti.
Odluka otvara niz novih pitanja u ionako kompleksnoj krizi. Potvrđujući da Moskvu ne interesira primarno nova europska sigurnosna arhitektura, nego očuvanje ruske sfere interesa. U međunarodnopravnom smislu, Putin je postigao situaciju u kojoj će Ukrajina i dalje inzistirati na teritorijalnom integritetu, ali neće imati kontrolu ni nad dijelom teritorija na istoku, uz Krim. Što joj onemogućava da zatraži članstvo u NATO-u i EU. Time je ostvario primarni cilj operacije. Kontrolom nad Donjeckom i Luhanskom može u bilo kojem trenutku izazvati unutarnja previranja i tako utjecati na svaku odluku vlasti u Kijevu. Trajna nestabilnost, sada podcrtana ruskim priznanjem neovisnosti, stavlja Ukrajinu u težak ekonomski položaj jer će ulagači u poslovne pothvate u toj zemlji uračunavati geopolitički rizik, pa tako Putin posredno kontrolira i ukrajinsku privredu.
Presudno je pitanje hoće li Putin smatrati da je priznao teritorij koji sada kontroliraju pobunjenici ili cijelo ozemlje koje pobunjenici smatraju dijelom “narodnih” republika. U potonjem slučaju nije isključeno da u nekom trenutku krenu u vojnu operaciju zaokruženja teritorija. Što sve pretvara Ukrajinu u zemlju duboke opće nestabilnosti.
Vrlo je vjerojatno da nova situacija dovodi u pitanje najavljeni susret Putina i američkog predsjednika Joea Bidena. Što je loše jer se sužava prostor dijaloga. Macronu je kremaljski car donekle sačuvao ugled jer ga je izvijestio o najavi priznanja. Ostavljajući tako prostor za nastavak razgovora s europskim čelnicima. Analitička kuća Teneo ocjenjuje da je 65 % vjerojatnosti da će Putin nastaviti vojni pritisak. Daju 25 % vjerojatnosti vojnoj operaciji šireg razmjera. Ipak, Teneo smatra da će se Putin zadržati na pritisku i hibridnim oblicima djelovanja kako bi podrivao svaku vladu u Kijevu koja mu neće biti prijateljska. A tu je i energetski pritisak.
Kriza je ušla u novu fazu koju definira Putinova odluka o prestanku komunikacije s Ukrajinom, uz nastavak prijetnje i neizvjesnosti uz moguća nova iznenađenja. Potvrđujući da je kremaljski car mislio ozbiljno kad je prošlog ljeta objavio opsežan dokument o nepostojanju Ukrajine. Što je još jedna potvrda ocjene Fione Hill, jedne od najboljih, da Putin “živi u povijesti i svojem narativu povijesti”. Što ga udaljava od pozicije lidera voljnog poduzeti pragmatične poteze. EU i NATO moraju biti svjesni da će s takvim Putinom biti gotovo nemoguće definirati novu sigurnosnu arhitekturu Europe.
Osobno razotkrivanje (disclosure). Kad je Putin u prosincu objavio prijedloge za novu europsku sigurnosnu arhitekturu, bio sam u maloj skupini koja je pozdravila taj potez. I dalje smatram da je vrijeme za uspostavu zdravih sigurnosnih temelja na prostoru zapadne Eurazije. Kao što smatram da je Kijev trebao provesti Sporazume iz Minska jer bi time prevenirao krizu koju je Putin kreirao. U kojoj, i dalje tvrdim, nije dobio potrebnu podršku Pekinga, što je bio još jedan od razloga za odluku o priznanju.
Unatoč svemu tome, s Putinom se mora i dalje razgovarati jer je Rusija najvažniji sigurnosni susjed EU i NATO-a. Iako je vrlo vjerojatno da s njim nećemo moći ostvariti trajni, održiv, za obje strane prihvatljiv sporazum. Ali moramo razgovarati. Rusija će biti tu i nakon Putina.
Globus, naslovnica
(Jutarnji.hr)
(0)
