Edina Zahirović, samohrana majka petogodišnjeg dječaka Afana koji je dijete sa poteškoćama razvoju odlučila je prodati svoj bubreg da bi pomogla svom sinu jedincu.
Afan je dijete kojemu je tokom rođenja nastupilo krvarenje mozga, potom moždani udar, a vrlo brzo su dijagnosticirani hidrocefalus, cerebralna paraliza, sindrom respiratornog slučaja, epilepsija. Tako puno dijagnoza za jedno malo biće tek stiglo na svijet.
Piše: Aida Hrnjić, Al Jazeera Balkans
Edinu i njenog sina je otac djeteta vrlo brzo ostavio i pobjegao glavom bez obzira te se ne brine o njima navodi Edina.
– Ostavio nas je prije tri godine i nikada mu nije poslao niti marke niti učinio bilo šta za njega. Čak i kada je dijete jako bolesno ili ima stalne napade i molim da ode do apoteke uzeti lijekove za dijete jer ja ne mogu izaći, ni tada, ništa.
Odgovor je uvijek ne! Ne mogu više da živimo ovako, ne mogu da gledam mog Afana vezanog za krevet, moram mu pomoći. Moram ga diči na noge, a to mogu samo vježbama i radom. Jedan fizikalni tretman privatno kod nas košta oko 30 KM, a Afanu treba svaki dan.
To sto dobije jednom godišnje banju ili neke tretmane na klinici jednostavno nije dovoljno. Sa Afanom se mora intezivno raditi da bi ga uspjela postaviti na noge.
Nedostižnost elementarnih uslova
Dok majka govori i slušam je, ljutnja i tuga u meni rastu i po milioniti put se pitam zašto ova država djecu sa poteškoćama i njihove roditelje drži taocima svojih loših zakona i pravilnika. Gdje god se okrenem kad se o nama radi dočeka nas izolacija, nedostižnost elementarnih uslova za živjeti život dostojan 21 vijeka.
Zar majka djeteta mora prodavati bubreg da pomogne svom djetetu? Zar ova država nema ništa za ponuditi da joj pomogne? Razmišljam, čemu streme oni koji su stvorili ovakav okvir za dijete sa poteškoćama, nadaju li se da će svi nestati, ispariti, prestati da postoje jer im je teško sjesti pa dogovoriti kako realno učiniti maksimum podrške za dijete koje tu podršku treba. Za roditelja koji grca u obavezama ostavljen od svih i prepušten sam sebi.
Statistika kaže da je u BiH razvod brakova među parovima koji imaju djete sa poteškoćama čak 70 posto. Ne mogu ljudi da izdrže taj pritisak i tempo. Ne opravdavam, ali naslućujem kako se ljubav pretvori u agoniju kad nemaš elementarne uslove za život. Kako to da onda makar zakonom ne natjeraju da se roditelj mora brinuti o djetetu.
Ni to država u nas ne može. Znam slučajeve gdje je otac djeteta sa poteškoćama ostavio majku i dijete i pobjegao u inostranstvo nikada više ni ne pitavši za dijete.
Tamo negdje daleko stvore nove porodice, a za ove ostavljene se više nikada niti pita niti brine. Pa gdje je onda država da zaštiti one kojima zaštita treba?
Izvor: Hayat.ba
(38)
