Piše: Jasmin DURAKOVIĆ
„Bio sam snažno za ‘Aprilski paket’ i gledao sam kako ga ruše. Bio sam tada mladi političar, bio sam neki potpredsjednik koji nije imao autoritet. Sam sam se čudio kako upropaštavaju šansu. Kada sam ja došao do šansi, onda sam kreirao rješenja koja mogu da budu prihvaćena. Fuleov model sam snažno pomogao da se kreira. Ja sam sa Dodikom, takav kakav je, napravio takav koordinacijski mehanizam koji je doveo da se BiH pokrene. Isto tako i rješenje za Mostar. Ako dobijem šansu kakvu su imali moji prethodnici Silajdžić i Tihić, neću je propustiti.“
Ovo su riječi Bakira Izetbegovića iz nedavnog TV intervjua na jednoj ovdašnjoj utjecajnoj medijskoj kući. Priču o vraćanju „Aprilskog paketa“ u političku igru započeli su krajem prošle godine Denis Bećirović i SDP, ali su je zdušno u posljednjih mjesec dana prihvatili mnogi, pa i predsjednik SDA.
Oglasio se i Haris Silajdžić i ponovio svoje teze o štetnosti ustavnih promjena koje je donosio „Aprilski paket“. Pa smo potom čuli i Božu Ljubića sa svojim stajalištima o neprihvatljivosti tog paketa za „hrvatsku stranu“.
Upravo su Silajdžić i Ljubić, ali i uz tihu podršku pojedinih kadrova iz SDA i Islamske zajednice BiH, sa dva glasa njihovih zastupnika u Parlamentu BiH, oborili usvajanje ovoga paketa ustavnih promjena. Svi drugi akteri, snažno podržani od SAD-a i EU, podržavali su „Aprilski paket“, uključujući i Milorada Dodika i tadašnje političke snage iz RS-a.
Podsjećanja radi, ustavnim amandmanima predviđeno je, između ostalog, uvođenje jednog predsjednika BiH i dva potpredsjednika, jačanje pravosuđa na državnom nivou uvođenjem vrhovnog suda, davanje dijela nadležnosti državi u oblasti poljoprivrede i lokalne uprave, te pune nadležnosti u dijelu međuentitetskog transporta.
Takođe, ojačala bi uloga državnog parlamenta, broj poslanika u predstavničkom domu bio bi povećan sa 42 na 87, a delegata u Domu naroda sa 15 na 21.
Predviđen je bio mehanizam po kojem bi nadležnosti prebačene s entiteta na BiH mogle biti vraćene samo u slučaju da dođe do jednoglasne saglasnosti u oba entiteta.
Važna odredba odnosila se i na integracije u EU uvođenjem pravila da bi sva pitanja bitna za evropski put bila odlučivana na nivou države. Iako je i „Aprilski paket“ predvidio uvođenje koordinacijskog mehanizma, koji je kasnije uspostavljen, ovaj prijedlog je podrazumijevao da entiteti imaju manju ulogu u evropskim pitanjima, a kantoni uopšte nisu bili predviđeni da budu dio evropskog procesa.
“Državne institucije odgovorne su za pregovaranje, izradu, usvajanje te sprovođenje i funkcionisanje zakona potrebnih za ispunjavanje evropskih standarda, kao i političkih i ekonomskih uslova u vezi s evropskim integracijama. Država osigurava poštivanje principa, prioriteta i zahtjeva koje postavlja EU u fazama prije i nakon pristupanja EU. Država će zakonom uspostaviti potrebna tijela te preduzeti potrebne mjere i utvrditi potrebne procedure za ispunjavanje svih kriterijuma za pristupanje i članstvo u EU, što uključuje i potrebne mehanizme koordinacije i saradnje s organima vlasti na nižim nivoima”, navedeno je u amandmanu „Aprilskog paketa“.
Ovo su bile suštinske odredbe predloženih ustavnih promjena.
Neusvajanje ovoga paketa imalo je dalekosežne posljedice za daljnji politički život u BiH. Međunarodna zajednica radikalno je smanjila svoj angažman, Dodik je „okrenuo ćurak“ i krenuo sa radikalnom nacionalističkom retorikom, a i HDZ je sve ovo iskoristio kao priliku da maksimalistički nameće svoj koncept uređanja države, prije svega kroz novi izborni zakon koji bi, po njima, treba da konačno zacementira BiH kao definitivno podijeljeno društvo i državu zasnovanu isključivo na „pravima naroda“, bez bilo kakvih elemenata građanskog.
Rezultat svega ovoga je dugotrajna i sve veća kriza zasnovana na blokadama po osnovu nacionalnog i entitetskog principa, nefunkcionalost države, ekonomsko zaostajanje za Evropom i regionom. Narodski rečeno – pojela maca govance.
Zato danas mnogi u Sarajevu žale za „Aprilskim paketom“, kao propuštenoj šansi ka normalizaciji odnosa u BiH i putu ka funkcionalnoj i jačoj državi.
Taj žal se vremenski poklapa i sa imenovanjem za predsjednika SAD-a Joea Bidena, u kojeg dobar dio bosanske javnosti polaže velike nade kao u „spasioca“ koji može okrenuti stvari u ovoj zemlji.
I dobar dio sarajevskih političara baca karte na Bidena i njegovu politiku na Balkanu. Međutim, u ovdašnjoj javnosti se zaboravlja jedna činjenica – jedino je Biden, nakon neuspjeha sa usvajanjem „Aprilskog paketa“, odao prizanje Sulejmanu Tihiću za učinjeni politički napor, dok su „akcije“ ovdašnjih političara poput Silajdžića, ali i još nekih, radikalno pale u očima američke administracije koja se bavila BiH i Balkanom.
Zato se postavlja pianje da li je „Aprilski paket“ uopće priča koja se može vratiti u stvarni javni i politički život? I šta zapravo može učiniti Bakir Izetbegović sa svim tim?
Činjenica je da Izetbegović i SDA i ne stoje baš sjajno kod američke admistracije posljednjih godina, te je pitanje koliko će ona uopće igrati na njega u budućim političkim procesima u BiH.
Zna to i Izetbegović, ali ima on i dalje svoje razloge zbog koji se vraća na „Aprilski paket“. Jedan je dnevno-pragmatični interes, drugi strateški i historijski.
Dnevno-pragmatični je taj što vodi grčevitu borbu za očuvanje statusa „prvog u Bošnjaka“ nakon strahovitog poraza kojeg je njegova stranka doživjela na lokalnim izborima u Sarajevu, i ne samo tu. Izborni poraz duboko je uzdrmao SDA, i toga je Izetbegović, kao iskusan političar, krajnje svjestan. Stranka mu je, sa svojom istrošenom od stvarnog sadržaja probosanskom patriotskom demagogijom, uzdrmana aferama i odlascima vrlo utjecajnih kadrova , u političkom košmaru i na putu ka svome vjerovatno najvećem i potpunom porazu, koji bi se mogao desiti već na općim izborima 2020. godine.
Najavio je radikalne promjene unutar stranke, ali od toga javnost još ništa ne vidi kao rezultat. Očito je da sada Izetbegović kupuje vrijeme i traži načina da zaustavi daljnji pad SDA.
Zato je svakodnevno u medijima. Traži veliki potez sa kojim bi Bošnjake ubijedio kako bez njega nema alternative unutar bošnjačkog naionalnog korpusa. I tu luta – od radikalnih izjava o „lošim Srbima Milorada Dodika“ do priče o „Aprilskom paketu“. Treba mu, kartaškim jezikom, džoker sa kojim će pokriti sve greške koje je ova stranka pravila posljednjih godina i zbog čega je okrenula birače protiv sebe.
Ima Izetbegović i historijske razloge za vraćanje na priču o „Aprilskom paketu“. Kao sin prvog predsjednika BiH, posljednji je aktivni bošnjački igrač političke scene uz koju vezujemo prošlost ove zemlje od devedesetih naovamo. Obzirom da je i „prvi u Bošnjaka“, svjestan je da ima veliku odgovornost za daljnju sudbinu ove zemlje i da će biti neko o kome će se jednog dana pisati historijske knjige. Zato mu nije nimalo svjedno hoće li ga taj neki budući objektivni historičar staviti u koš sa onima koji su odveli BiH u nove velike krize i historijske stranputice ili će biti zapamćen kao političar koji je u vremenu, dok je vladao SDA i državom, ojačao i osigurao BiH temelje za stabilnu budućnost.
Zbog svega ovoga Izetbegović danas vodi svoju životnu bitku. To se – jer su izbori 2022. godine blizu – zove politička bitka za opstanak na političkoj sceni.
Preko trideset godina Izetbegovići pokazaju kako su majstori u ovakvim bitkama, ali čini se da je ovaj put ishod krajnje neizvjestan.
(DEPO Portal/ak)
(855)
