Hamasov napad razotkrio je strategijsku pogrešku vlade Benjamina Netanyahua koja je smatrala da je pojas Gaze smiren te je, tijekom židovskog blagdana, dio jedinica s juga prebacila prema Zapadnoj obali jer Itamar Ben Gvir, ministar nacionalne sigurnosti, ima samo jedan cilj: aneksiju tog teritorija, piše analitičar Željko Trkanjec u analizi koju prenosimo u cjelosti.
Piše: ŽELJKO TRKANJEC / Jutarnji list
Moussa Abu Marzouk, jedan od lidera palestinskog militantnog pokreta Hamas koji je u subotu počeo mučki napad na Izrael, preko medijske organizacije al-Jazeera poručio je da su spremni “za neku vrstu dijaloga”. Nathan J. Brown u zakladi Carnegie objavljuje interesantnu tezu: Hamas se ponašao kao SAD 2003. godine pri napadu na Irak – imao je plan napada, ali nije znao što nakon toga.
“Hamas je izgubio pravo upravljati Gazom. Mora ga se rasformirati i razoružati, a ni Izrael, ni njegovi susjedi ne mogu dopustiti skupini da se vrati na vlast”, poručuje Walter Russell Mead u The Wall Street Journalu. Toga su svjesni u Hamasu i sad bi pregovore.
Abu Marzouk je rekao da su “ostvarili svoje ciljeve”. Kukavičko ubijanje nenaoružanih civila bilo je jedan od ciljeva, odvlačenje taokinja i talaca u pojas Gaze drugo i zbog toga moraju biti kažnjeni. Tako se ne vodi borba za slobodu. Cilj koji su svakako ostvarili, iako nije sigurno da su zbog toga krenuli u sukob, povratak je palestinskog pitanja na vrh ne samo regionalnih, nego i globalnih tema.
Arapske zemlje nisu prihvatile UN-ovu odluku o osnivanju Države Izrael nakon Drugoga svjetskog rata, Hamas tu rezoluciju odbacuje u svojoj Povelji. Izrael se obranio, dio palestinskog korpusa je otišao u izgnanstvo u arapske zemlje, a dio je ostao što u Izraelu (oko 20 posto stanovništva), što u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali koji nisu bili pod kontrolom židovske države. Važno je naglasiti da arapske zemlje palestinski narod i danas drže u izbjegličkim logorima, ne dopuštajući im integraciju u njihova društva.
Foto: Said Khatib/Afp
Izrael je ratom 1967. godine okupirao Zapadnu obalu i pojas Gaze, 1994. godine sporazumima iz Osla pristao na definiranje Palestinske samouprave – Hamas će u dopuni Povelje 2017. godine odbaciti sporazume iz Osla. Nakon Osla se činilo da će se konačno riješiti “palestinsko pitanje” jer je bio utrt put dvjema državama, kako je UN zamislio 1947. godine.
Sjenu je bacio izraelski nacionalist koji je ubio premijera Yitzhaka Rabina, a crne oblake je navlačio destruktivni utjecaj Islamske Republike Iran koja je zacrtala plan rušenja Izraela. Kad je Hamas preuzeo pojas Gaze, 2007. godine, dolazi do raskola unutar Palestinske samouprave koji otežava pregovore o dvjema državama.
Posljednji supstancijalni razgovori bili su vođeni 2014. godine pod nadzorom američkog državnog tajnika Johna Kerryja. Kad je Izrael pustio na slobodu više stotina palestinskih zatvorenika, Samouprava je prekinula razgovore.
Hamasov napad razotkrio je strategijsku pogrešku vlade Benjamina Netanyahua koja je smatrala da je pojas Gaze smiren te je, tijekom židovskog blagdana, dio jedinica s juga prebacila prema Zapadnoj obali jer Itamar Ben Gvir, ministar nacionalne sigurnosti, ima samo jedan cilj: aneksiju tog teritorija.
Palestinski se korpus na području nekadašnjeg Britanskog mandata sada našao pred nizom pitanja. Ako/kad Izrael krene u kopnenu operaciju u pojas Gaze, lokalno stanovništvo nema kamo jer je Egipat zatvorio jedini granični prijelaz – Rafah. Vodstvo Hamasa će ih željeti zadržati jer mu trebaju kao nevine žrtve, a zbog čeličnog sigurnosnog stiska koji militantni pokret ima nad pojasom Gaze ne treba očekivati pobunu.
Sravnjena Gaza (Foto: Said Khatib/Afp)
Nepoznanica je Zapadna obala gdje vlast i dalje ima stari i sve nemoćniji Mahmud Abbas. Muhamed bin Salman, saudijski prijestolonasljednik, poručio mu je da radi na prestanku sukoba – ne znamo kako jer je Hamas bijesan zbog procesa normalizacije odnosa Rijada s Izraelom.
Palestinski korpus na Zapadnoj obali je također pod snažnom kontrolom lokalnih vlasti, ali je svima jasno da je Abbas na odlasku, zajednica nije jedinstvena i radikalizacija je neprestana, a potiče je širenje izraelskih naselja na okupiranom području koje svijet ne priznaje izraelskim.
Bin Salman obznanjuje razgovor s Abbasom kako bi poručio tom korpusu da mogu računati na njegovu/saudijsku podršku svakako u mjeri u kojoj Hamas uživa iransku.
Rizik izbijanja pobune na Zapadnoj obali bit će proporcionalan trajanju izraelske operacije u pojasu Gaze, ali pitanje je koliko su toga svjesni Netanyahu i njegovi radikalno desni koalicijski partneri koji odbacuju bilo kakvu odgovornost za nepripremljenost.
Izbijanje šire pobune na Zapadnoj obali razvuklo bi izraelske sigurnosne snage, što bi otvorilo pitanje libanonskom šijitskom pokretu Hezbolah treba li se aktivnije uključiti u sukob.
Palestinski logori u Libanonu su na sjeveru, u njima već dulje vrijeme vrije i dolazi do sukoba pa ako se sukob u Izraelu rasplamsa, nije isključeno da se zapute u pomoć sunarodnjacima, a Hezbolah bi im pružio logističku i transportnu podršku.
Velik je broj Palestinaca u Jordanu, nestabilnoj državi, koji bi također mogao biti potaknut dugim ratom, između njih i Zapadne obale je samo rijeka Jordan.
Važna nepoznanica je arapska zajednica u Izraelu koja se tijekom sukoba s Hamasom prvi put otvoreno i burno pobunila. Njihova reakcija protiv izraelske vlade bila bi jedna od pogubnijih varijabli u ovoj teškoj jednadžbi.
Analitička kuća Eurasia Group smatra da će palestinski korpus izvan pojasa Gaze i u susjednim zemljama promatrati kako se stvari odvijaju za Hamas prije nego što odluče hoće li se pridružiti njihovoj borbi ili ne. “Ako vide pobjedu Hamasa, mogli bi učiniti istu stvar.
Ako vide da je Izrael odlučan i moćan, bit će odvraćeni. Cijela stvar je oko odvraćanja”, kaže Mordechai Kedar, iz Centra za strateške studije Begin-Sadat na Sveučilištu Bar Ilan.
(SB)
(408)
