Silni zahtjevi i ultimatumi lidera SNP-a, ta strategija ,,Joko-ono, Joko-ovo“, karikaturalno asocira na ono vrijeme kada je Joko Ono počela da, na svoju ruku, sređuje Bitlse.
Tako ih je uredila da se nikada više nijesu sastavili. Zato bi valjalo da Joko(vić) reducira populističku priču i shvati realnost. Jer, kako je krenuo da sastavlja vladu u kojoj nije mandatar, a populizmom da spašava SNP, diskvalifikovaće svoju partiju iz političke igre i usput će rasturiti partiju brže nego je Joko Ono razbila Bitlse.
Piše: Draško ĐURANOVIĆ
Moguće da je stres unutarstranačkih pregovora baš stresirao predsjednika SNP-a Vladimira Jokovića, pa je nakon sjednice Glavnog odbora, đe je konačno isposlovao većinu za pregovore o manjinskoj vladi, slavodobitno umislio da je – mandatar.
Pa je, valjda sa te zamišljene pozicije, lider SNP-a izdiktirao prioritete proevropske vlade: potpisivanje temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije, popis stanovništva Crne Gore do kraja godine i ,,Otvoreni Balkan“, uz još neke sitnice kao što su zakon o lustraciji po kojem bi mnogi iz njegove partije bili politički penzionisani, zakon o porijeklu imovine koji bi možda zakačio i samog lidera SNP-a, koji je u ovom ,,vremenu progona DPS-a“ napravio prilično respektabilnu poslovnu imperiju…
Možda je Joko, kako tepaju lideru SNP-a, pročitao onu Vorholovu profetsku misao da će svako u moderno doba imati svojih petnaest minuta slave, pa se nekako uživio u tu šansu koja mu se otvorila.
Jeste, nije mu bilo lako, prošao je golgotu putešestvija po lokalnim stranačkim odborima đe su mu svašta poručivale i za svašta ga prozivale stranačke kolege… Čak ga i tajno snimali, a on izbjegavao da im oda tajnu da njegov potez ulaska u vladu Dritana Abazovića podržava, kako je rekao u Beranama na lokalnom odboru, ,,jedan važan regionalni igrač“. Kojem, naravno, Joko neće da pomene ime, ali ga detaljno opisuje, pa svi znaju da je riječ o predsjedniku Srbije. I da Vučić, eto baš on, podržava Jokovića da, iz manjinske vlade, herojski zaštiti ,,ugroženo srpstvo“, obezbijedi Crkvi Srbije da dalje koristi sve ono što im je Krivokapićeva vlada dala, mimo zakona i Ustava, i ne progovori ništa o invaziji Rusije na Ukrajinu.
I sve će to, je li, da SNP odradi – uz pomoć suverenista iz DPS-a, SD-a i SDP-a, te predstavnika manjinskih stranaka? Čudan pogled na realnost političkih odnosa predsjednika SNP-a.
Ali, jasno je – Joko sad pokušava grčevito da sačuva partiju od raspada. Pa zato postavlja uslove, da pokaže partijskoj bazi da će biti glavni u vladi i da neće biti izdaje srpskih interesa, čak ni uz podršku Đukanovića. Biće, tvrdi Joković, sve kako on kaže: ne interesuje ga Đukanovićev DPS, neprihvatljiv je Konjevićev SDP, pa neće Šehovićev SD; hoće Vučićev ,,Otvoreni Balkan“; ali ne, neće da se izjasni o Srebrenici ni juče, ni danas, ni sjutra; hoće da ga poštuje Evropa i svijet, ali neće o agresiji Rusije na Ukrajinu, o tome ,,kad za to dođe vrijeme“…
Ta strategija ,,Joko-ono, Joko-ovo“ karikaturalno u nekoj daljoj asocijaciji podsjeća na ono vrijeme kada je Joko Ono počela da, na svoju ruku, sređuje Bitlse. Tako ih je uredila da se nikada više nijesu sastavili. Zato bi valjalo da Joko(vić) smanji doživljaje i stabilizuje zahtjeve sa realnošću, jer kako je krenuo populizmom da spašava SNP, rasturiće partiju brže nego je Joko Ono razbila Bitlse.
Samo, ovdje nije riječ o budućnosti SNP-a, već Crne Gore. Jokovićevi ,,prioriteti nove vlade u kojoj će biti SNP“ nemaju nikakve veze sa proevropskom vladom u koju lider SNP navodno želi da uđe.
Jer, ako se želi manjinska, proevropska vlada, i ako Joković zaista misli da će ga podržati proevropske suverenističke stranke u parlamentu, onda bi morao da razumije odnose snaga ovđe i u međunarodnoj zajednici. Samo vlada koja će jačati građansku, sekularnu i antifašističku Crnu Goru, koja će u potpunosti uskladiti spoljnu, odbrambenu i bezbjednosnu politiku sa EU i NATO – ima šansu da dobije većinu u sadašnjoj strukturi crnogorskog parlamenta.
Insistiranje na potpisivanju ugovora sa Crkvom Srbije bez obzira na ustavnost, ultimatumi o sprovođenju popisa koji je zakonski već uređen, kao i priča o ,,Otvorenom Balkanu“ u vremenu kada se, zbog invazije Rusije na Ukrajinu otvaraju vrata za destabilizaciju Crne Gore – djeluju kao neozbiljna priča.
I diskvalifikuje Vladimira Jokovića kao ozbiljnog igrača. Ni DPS, još manje SDP ili SD mogu sebi dozvoliti da – sve u cilju puta u Evropu – prave pakt sa partijom koja je svojim retrogradnim, neevropskim ,,svetosavskim prioritetima“ pristala da sebe eliminiše kao političkog saveznika. Zato je jednodnevni propagandni izlet lidera SNP-a neka vrsta političkog autogola.
I možda je Vorholova teorija u njegovom slučaju baš precizna – Joković je dobio svojih 15 minuta slave. I potrošio ih – uzalud.
(Pobjeda.me)
(0)
